Ukori svoju dusu sedam puta

Jednom davno živio je vrlo siromašan, ali vrlo hrabar čovjek po imenu Ali. Radio je za Amara, bogatog starog trgovca. Jedne zimske večeri Amar je rekao:

“Na vrhu planine ovakvu noć niko ne može provesti bez pokrivača ili hrane. Ali, tebi je potreban novac, a ako ti to pođe za rukom, dobićeš veliku nagradu. U suprotnom ćeš trideset dana raditi bez ikakve naknade.”

Ali je odgovorio: “Sutra ću to pokušati ostvariti.”

No, kad je izašao iz prodavnice, opazio je da duva ledeni vjetar, pa se uplašio i odlučio da svog najboljeg prijatelja Avdija upita je li suludo prihvatiti takvu opkladu. Avdi je nekoliko trenutaka razmišljao, a tada je odgovorio:

“Pomoći ću ti. Kad sutra stigneš na vrh planine, pogledaj pred sebe. Ja ću biti na vrhu susjedne planine, gdje ću cijelu noć provesti uz vatru koju ću zapaliti za tebe. Ti gledaj u nju i misli na naše prijateljstvo – to će te grijati. Uspjećeš, a nakon toga ću tražiti nešto zauzvrat.”

Ali je izdržao iskušenje, dobio novac i otišao k prijatelju:

“Rekao si mi da želiš naknadu.”

Avdi ga je uhvatio za ramena:

“Da, ali ne novac. Obećaj mi da ćeš, ako u mom životu ikada zapuše hladan vjetar, za mene zapaliti vatru prijateljstva.”

“Šta ljudsko biće može učiniti – šta ti i ja možemo učiniti – da stvorimo potpuno drugačije društvo?!
Mi ovdje sebi postavljamo veoma ozbiljno pitanje. Može li išta biti učinjeno, uopšte? Šta može biti učinjeno? Hoće li nam neko reći?
Ljudi su nam govorili. Takozvane duhovne vođe, koji tobože razumiju ove stvari bolje od nas, govorili su nam pokušavajući da nas saviju i ukalupe u neki novi obrazac, i to nas nije odvelo daleko; sposobni i obrazovani ljudi su nam takođe govorili i ni to nas nije odvelo daleko.
Rečeno nam je da svi putevi vode ka istini – vi imate svoj put kao Hindu, neko drugi ima svoj put kao Hrišćanin, a neko treći kao Musliman, i svi se oni prepliću na istim vratima – što je, kada razmislite, očigledan apsurd. Istina nema puta, i u tome i jeste ljepota istine, to i jeste život. Mrtve stvari imaju put jer su statične, ali istina je nešto živo, pokretno, nešto što ne počiva na određenom mjestu, nešto što nije hram, što nije džamija ili crkva, mjesto gdje vas nijedna religija, učitelj, filozof, ni bilo ko, ne može odvesti.
Tada ćete uvidjeti da je ova živa stvar ustvari ono što vi zaista jeste – vaš bijes, vaša okrutnost, vaše nasilje, vaš očaj, vaša patnja i tuga u kojoj živite. U razumijevanju svega ovoga je istina, i to možete razumjeti jedino ako znate kako da gledate na sve ove stvari u životu. A ne možete ih gledati kroz ideologiju, kroz prozor riječi, kroz nade i strahove.”

                                                  Krišnamurti

Mlada žena koja se tek udala jednog je vrelog ljetnjeg dana došla u posjetu svojoj majci.
Sjela je u fotelju i dok je pila ledeni čaj, započele su priču o životu, o braku, o odgovornostima i obavezama zrelih ljudi.
Majka je zamišljeno promućkala kockice leda u svojoj čaši i onda je jasno i trezveno pogledala svoju kćerku.
”Nemoj nikad zaboraviti svoje prijateljice!”, rekla je.
“One će ti biti sve važnije, kako budeš postajala starija. Koliko god budeš voljela svoga muža, koliko god budeš voljela svoju djecu, one će ti ipak biti potrebne. Sjeti se da povremeno izađeš negdje sa njima, da se i dalje družiš sa njima. I zapamti da tvoje prijateljice nisu samo prijateljice, one su i tvoje sestre, tvoje kćeri i ostali tvoji rođaci. Biće ti potrebne druge žene. Ženama su uvijek potrebne druge žene!”
“Kakav blesav savjet “, pomislila je ćerka.
“Zar se nisam upravo udala? Zar nisam upravo zakoračila u svijet parova? Za ime Boga, ja sam udata žena, odrasla! Nisam neka šiparica kojoj su potrebne prijateljice! Moj muž i moja porodica svakako će biti sve što mi je potrebno da moj život dobije pravi smisao.”

Ali, ipak je poslušala svoju majku i nastavila da održava kontakte sa svojim prijateljicama.
Kako su godine prolazile jedna za drugom, ona je polako počela da uviđa da je njena majka, ustvari, tačno znala šta govori. Kako vrijeme i priroda donose promjene u životu svake žene, prijateljice ostaju najveći oslonac za nju.
U svojim 40-im, evo šta je naučila:

Vrijeme prolazi.
Život se događa.
Distanca razdvaja.
Djeca odrastaju.
Ljubav blijedi.
Srca se slamaju.
Poslovi dođu i prođu.
Karijere se završavaju.
Roditelji umiru.
Kolege zaboravljaju usluge.
Muškarci imaju svoj svijet.

Ali, prijateljice ostaju uz tebe, ma koliko vremena i kilometara bile daleko od tebe. Prijateljica nikad nije toliko daleko da ne može biti uz tebe, kada je potrebna.
Dok budeš morala ići tim usamljenim putem koji se zove život i kad budeš morala ići sama, tvoje prijateljice će biti tu, pored puta, navijajući za tebe, moleći se za tebe, trudeći se oko tebe, zalažući se za tebe i čekajući te na kraju puta širom raširenih ruku. A ponekad će čak i prekršiti pravila zbog tebe.

NIKADA NE ZABORAVI SVOJE PRIJATELJICE

Hinduistički svetac, posjetivši rijeku Gang kako bi se okupao, naišao je na jednu porodicu čiji su članovi ljutito vikali jedni na druge. Okrenuo se svojim učenicima nasmijan i upitao:

„Šta mislite, zašto ljudi viču jedni na druge kad su ljuti?“

Učenici su razmišljali neko vrijeme, te jedan od njih reče: „Vičemo zato što gubimo svoj mir.“

„Ali, zašto trebate vikati kad je druga osoba pored vas?! Mogli biste mu reći to što mu imate za reći na nježniji način.“, dodao je svetac.

Učenici su dali još nekoliko odgovora, ali nijednim svetac nije bio zadovoljan.

Napokon im je i objasnio:

„Kada su dvoje ljudi ljuti jedno na drugo, njihova srca se jako udalje. Kako bi pokrili tu udaljenost moraju vikati da bi čuli jedno drugo. Što su ljući, to će jače morati vikati da bi se čuli i pokrili tu veliku udaljenost.

Šta se događa kad se dvoje ljudi voli?! Ne viču jedno na drugo već govore nježno, zato jer su njihova srca jako blizu. Razlika između njih ne postoji ili je jako mala…“

Hinduistički svetac je nastavio:

„Kad se vole još više, šta se događa? Oni ne govore, već šapuću i još se više približe međusobno u svojoj ljubavi. Na kraju ne trebaju više niti šaptati, samo se gledaju i to je sve. Tako su blizu dvoje ljudi jedno drugome kad se vole.“

Za kraj im je još rekao i ovo:

„Dakle, kada se svađate, ne dopustite da se vaša srca udalje. Ne izgovarajte riječi koje vas međusobno sve više udaljavaju, jer će inače doći dan kad će udaljenost postati tako velika da nećete naći put kojim ćete se vratiti. Tada biste mogli završiti i na sudu na primjer, zbog razvoda.“

Jedne Nove godine, ne sećam se više koje, izađoh pred jutro na ulicu.
Bilo je to u ono daleko vreme dok je još padao sneg i jelke bile prave, a ne plastične.

Ulica je bila zasuta slomljenim staklom i odbačenim šarenim kapama od kartona. Učini mi se da u snegu vidim jednu palu, izgubljenu zvezdu.

Jesam li rekao da je ulica bila pusta, i duga, i bela, i bez zvuka?

Tada je ugledah kako ide prema meni. Bila je ogrnuta belim kaputom ispod koga je svetlucala duga večernja haljina, tako nestvarno tanka, i tako pripijena uz njeno telo, kao da je sašivena od magle i paučine. Gazila je sneg u lakim sandalama, koje su uz nogu držala samo dva jedva vidljiva zlatna kaišića. Pa ipak, njene noge nisu bile mokre.
Kao da nije dodirivala sneg. Jednom rukom pridržavala je ovratnik kaputa, a u drugoj nosila malu barsku torbicu od pletenog alpaka, istu onakvu kakve bake ostavljaju u nasledstvo najmilijim unukama.

Jesam li rekao da je plakala i da su joj se suze ledile na licu, poput najfinijeg nakita?

Prošla je pokraj mene ne primetivši me, kao u snu. U prolazu obuhvati me oblak nekog egzotičnog mirisa. Nikad ga posle nisam sreo. Nikada je posle nisam sreo. Da, bila je plava. Ne, crna. Ne, riđa! Imala je ogromne tamne oči; u to sam siguran.

Zašto je napustila pre vremena novogodišnje slavlje? Da li je neko ko je te noći bio s njom zaspao ili odbio da je prati? Da li se napio i bio prost?

Da li je to, u stvari, bila Nova godina? Jesam li možda jedan od retkih noćnih šetača koji je imao sreću da je vidi lično?

Ili je to bila Snežana kojoj su dojadili pijani patuljci?

Ali, zašto je plakala?

Jesam li već rekao da sam ovu priču napisao samo zbog toga da je ona možda pročita i javi mi se telefonom?

Već više od petnaest godina razmišljam o tome zašto je plakala one noći.

ZAŠTO JE PLAKALA, Momo Kapor – umro u 73 godini života, u prvu srijedu marta 2010.

Bili su vrlo mlad bračni par, tek par mjeseci u braku. No, čak i za to malo vremena mogli su da shvate da brak i nije baš ono kako su ga sebi ranije predstavljali.

U suštini, nije da se više nisu voljeli; naprotiv, još uvijek su osjećali jako silne emocije jedno prema drugome. Ali su ih sve rjeđe iskazivali.

A prije!! Samo do prije par mjeseci, kao da su se takmičili ko će prvi reći „Volim te“. Ili ko će to više puta reći u jednom danu. Ili ko će to da dokaže na interesantniji i origilnalniji način. I nije padalo teško, niti im je moglo dosaditi. Činili su to iskreno i sa ljubavlju; pružalo im je neopisivo zadovoljstvo da svoja osjećanja pokažu jedno drugome.

I u jednom trenu kao da se sve iz korijena promijeni. Do te mjere su bili napeti u posljednje vrijeme, da su i najmanji događaj ili najbezazlenija riječ bili dovoljan povod da se ozbiljno posvađaju i izvrijeđaju.

Već sasvim očajni i istrošeni od novonastale situacije, jedno veče odlučiše da sjednu i porazgovaraju o svemu. I, ako je moguće, da pokušaju da nađu neko rješenje, koje će biti na obostranu korist.

Nijedno od njih dvoje nije htjelo razvod, ali su istovremeno bili i svjesni da je nemoguće živjeti takvim životom. Bilo im je sve jasno, ali nisu nalazili riječi da to i iskažu. Dugo su sjedili tako ćuteći jedno naspram drugog, razdirani iznutra protivuriječnim osjećanjima i mislima, pitajući se neprestano, šta bi bilo najbolje rješenje.

I odjednom muž poskoči:

- „Palo mi je nešto na pamet!“ – reče sa neskrivenim zanosom u glasu. „Hajde da zasadimo jedno drvo u bašti i to neka bude ‘Naše drvo‘!! Ako kroz sljedeća tri mjeseca drvo uvene – razvešćemo se. Ali ako se primi i počne da raste i da se razvija – nikada više nećemo sebi dozvoliti nijednu misao o razvodu. A za to vrijeme, možemo da spavamo i u odvojenim sobama.“

„I šta misliš, jesi li ZA?“ – upita je nesigurno i uperi u nju pogled prepun očekivanja.

U prvi tren ženi se to učinilo kao prilično čudna i suluda ideja – da im budućnost braka zavisi od nekakvog drveta. Ali kad je pak malo razmislila o bezizlasnosti njihove situacije – na kraju pristade.

Sljedećeg jutra otidoše zajedno do obližnjeg rasadnika i kupiše jedno omanje drvo. Dođoše kući, izabraše pogodno mjesto u bašti i međusobno se pomažući – zasadiše ga.

Prošlo je oko mjesec dana od toga dana.
Jedne noći sudariše se, u tami njihove bašte. U pogledima im se izprva vidjelo čuđenje, da bi se zatim pretvorilo u radostan sjaj.  

Oboje su u rukama imali po kantu vode.
Svake su noći išli da zaliju drvo…

                             KAKO SACUVATI LJUBAV

Ono što tražiš
To više ne stanuje u Meni
za tvoje Nokte i za tvoj Ruž za usne
ja sam Mrtav
a sa Mrtvima se Niko ne druži
oni postoje samo na Fotografijama
koje su Nekada bile Važne
i Značajne

Ono što tražiš
Ono što ti uporno Tražiš
mislim da sam jednom Vidio
na Izložbi
na uličnoj izložbi
u ljetnom i Nepredvidivom Dubrovniku
kod jednog Mladog zagrebačkog Slikara
potpuno Nepoznatog

Samo On
on je jedino znao u našem Bolu
rastvoriti boje
i Slikati ono što smo mi voljeli
i sto je i za ostale bilo Ljekovito
Zašto ne reći Smrtno
i Opasno

ONO ŠTO TRAŽIŠ   Meho Baraković

Smatram velikom slabošću i stvarno bih bio
potišten kada bih sve ovo što osećam,
morao da ti objašnjavam hudim jezikom
čoveka: rečima sumnjivim, rovitim, razjedenim
i nekorisnim.
Postoje svakodnevne, sasvim obične stvari,
koje su mnogima tajna.

“Najčvršća vrata su ona koja su širom otvorena”,
kaže jedan prastari zapis sa Tibeta.

Postoji govor koji će neko otkriti sutra, a
možda niko neće ni pokušavati da ga
otkrije. Ali ti ga već sada moraš obuhvatiti
mislima.
Jer to je jezik značenja, a ne dijalekt naziva.

Postoje kulture gestova, disanja ili vida.
Postoji vreme vremena i prostiranje prostora.
Postoji lepota lepote. Postoji istina istine,
stvarnost stvarnog, volja volje i moć moći.
Postoji kretanje kretanja, razmišljanje razmišljanja,
… postoji i ljubav ljubavi, sine moj.

Sve se ređe usuđujem da izgovaram reči, jer
uvek znače drugo nego što ja to želim.
Sve dalje su od govora i teško ih razabirem
u šumovima beskraja.

Tkivo tetovira na tkivo otiske nasleđa.
Takvo je moje ćutanje s tobom ove noći.
Opnu po opnu, ljusku po ljusku, sluz po sluz,
zamor među nama civilizacije protozoa, epohe
virusa, ćelije stena i vazduha, i ustavljena
koža vode i večnosti.
To je kao da se sporazumevamo u svim
vremenima, sada iz ovog trenutka, u kojem
smo se zadesili.

Pišem umesto tebe Snežani i Alisi. Šaljem
telegrame Pinokiju i Malom Princu. Javljam
se bar jednom dnevno telefonom
Galebu Džonatanu Livingstonu i Pepeljugi.
Ali ni reči odgovora. Znači da misle
na nas.
Ko zna glasove misli, retko kada se oglasi
glasom govora.
Ljudi se poštuju rečima, a vole ćutanjem.

                                     GOVOR   Miroslav Antić

Upitah prošlost:
- Šta sam ja?
Prošlost mi odgovori:
- Ti ćeš tek sutra biti ti.

Upitah budućnost:
- Šta sam ja?
Ona odgovori:
- Ti si još juče trebala biti ti.
Sadašnjost me zgrabi za ruku
i povede me sa sobom…
(zato što me je dobro poznavala).
Zaustih i nju da upitam isto:
- ………
No ona mi stavi prst na usta i reče:
- TI JESI! I nemoj nikada prestajati to da budeš.

Ova pjesma je nominirana kao najljepsa pjesma 2008. - napisalo je jedno africko dijete.

When I born, I black                           Kada se rodim, ja sam crn
When I grow up, I black                    Kada porastem, ja sam crn
When I go in Sun, I black                  Kada sam na suncu, ja sam crn
When I scared, I black                       Kada se plasim, ja sam crn
When I sick, I black                            Kada sam bolestan, ja sam crn
And when I die, I still black               Kada umrem, ja sam crn

And you white fellow                         A ti moj bijeli prijatelju
When you born, you pink                 Kada se rodis, ti si ruzicast
When you grow up, you white         Kada porastes, ti si bijel
When you go in sun, you red           Kada si na suncu, ti si crven
When you cold, you blue                  Kada ti je hladno, ti si plav
When you scared, you yellow          Kada se uplasis, ti si zut
When you sick, you green                Kada si bolestan, ti si zelen
And when you die, you gray            Kada umres, ti si siv

And you calling me colored?           I ti mene zoves obojeni?

The Unsaid

I've dreamt about bloomed black mulberry again
and a dear one that awaits for me from somewhere...
A key hidden above the doorpost
another symbol of return,
too much of it to be coincidental...
Dream interpretation book with clear letters, it's easy when it comes to dreams...
Troubles arise when I interpret reality...

No use, it's too late to count triumphs and disasters...
everything wasted and gained...
No use, it's too late, stays with you on top of Kalvarija
only the unsaid...

Less and less often I meet people from my tribe,
they disappear one by one on the other side of time...
Their shadows darker than themselves, without ace before the last deal,
I wasn't really skilled in bringing them good news...
For that I will grieve tomorrow, for that we will drink one day
in someone else's dream where we shall meet...

No use, it's too late to count triumphs and disasters...
everything wasted and gained...

Tvoje postojanje je poklon svijetu.

Ti si jedinstven/a u svakom smislu.

Tvoj život može biti ono što poželiš.

Gustiraj dane, jedan po jedan.

Broji svoje blagoslove, ne nevolje.

Uspjećeš, šta god da se desi.

U tebi se krije jako puno odgovora.

Nemoj sebe ograničavati.

Toliko snova čeka da ih ostvariš.

Odluke su suviše bitne da ih prepustiš slučaju.

Uvijek pokušaj dostići vrh i cilj.

Najviše energije trošiš kad brineš.

Što duže nosiš problem, sve teži postaje.

Ne shvataj stvari suviše ozbiljno.

Živi smireno, da se ne bi kajao.

Zapamti da malo ljubavi daleko dogura.

Zapamti da puno… dogura dovijeka.

Zapamti da je prijateljstvo mudra investicija.

Životno bogatstvo su ljudi.

Shvati da nikad nije kasno.

Radi obične stvari na neobičan način.

I nikad ne zaboravi. Čak ni jedan jedini dan…

Kako si poseban/na.

Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari, to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas.

Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj.
Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno.
Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge. Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život.

Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, ono biva…ko zna zbog čega, kao ljubav. A ništa ja nisam poklonio tebi već sebi…

Meša Selimović

Život je put kojim treba trčati sa prijateljem koji će nam šutnjom,
daljinom i sjećanjem dokazati da
vrijedimo onoliko koliko znamo VOLJETI..
Čovjek sretne puno ljudi u svom životu. Ali samo pravi prijatelji ostave
tragove u njegovom srcu. Ljutnja je tanko povezana sa opasnošću.
Ako te je neko jednom iznevjerio, njegova je krivica. Ako te neko vise puta
iznevjeri, tvoja je krivica.
Bistri ljudi razgovaraju o idejama - prosjecni ljudi o onome sto se
svakodnevno desava. Neobrazovani ljudi o drugim osobama.
Ko izgubi novac, izgubi puno. Ko izgubi prijatelja, izgubi puno vise. Onaj
ko izgubi vjeru i nadu, izgubi sve.
Uci se na greskama drugih ljudi. Jer, ti ne zivis dosta dugo da bi ih sve
stigao napraviti. Ako dovedes jos jednog, troje nas je. Mi smo jedna grupa.
Mi stvaramo jedan prijateljski krug. Ne postoje ni pocetak niti kraj. Jucer
je proslost. Sutrasnjica je tajna. Sadasnjost je poklon