Ukori svoju dusu sedam puta

Život je kao putovanja u vozu. Ljudi ulaze i silaze. Prilikom nekih zaustavljanja mogu se dogoditi prijatna iznenađenja. Ljudi proživljavaju srećne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, tuge.
Kad se rodimo i zakoračimo u voz, srećemo se sa ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tokom čitavog našeg putovanja. Na primjer, naši roditelji…
Nažalost, kad-tad oni će sići sa voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi, brižnosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i društva.
Međutim, u voz će ući druge osobe koje će nam, takođe, biti veoma važne.
To su naša braća i sestre, naši prijatelji i ljudi koje srećemo i koje ćemo zavoljeti tokom putovanja.
Mnoge osobe koje ulaze u voz gledaju na putovanje kao na kratku šetnju, Oni ne uživaju u predjelima kraj kojih prolaze, ne žele da se zbližavaju sa drugima, pa kraj putovanja dočekaju sami.
Drugi u ovoj vožnji kroz život nailaze samo na žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vozu, u toku vožnje, uvijek nadohvat ruke i spremno pomažu onima kojima je pomoć potrebna.
Mnogi, kada siđu sa voza, ostavljaju iza sebe trajnu čežnju.
Neki nas uvaljuju i u nevolje. Mnogi ulaze i silaze, a da ih nismo ni zapazili. Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam veoma dragi negdje u nekom drugom vagonu.
Ostavljaju nas same u dijelu našeg putovanja. Ponekad pokušavamo da ih pronađemo i da se smjestimo u njihov kupe. Međutim, na našu žalost, često ne možemo da sjednemo kraj njih. Mjesto pored, neko drugi je već zauzeo.
I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka bez ponovnog sastajanja. I nikad se ti trenuci neće vratiti. Zato, pokušajmo da svoje putovanja kroz život učinimo najljepšim mogućim. Pokušajmo da sa svima u vozu budemo u ljubavi. Pokušajmo da u svakom putniku vidimo ono najbolje u njemu.
Sjetimo se i toga da na svakom ukrštanju životnih kolosjeka neki od vagona može da isklizne i da je putnicima u njima možda potrebna naša pomoć. I sami možemo doživjeti iskliznuće. Nadamo se da ćemo tada naići na putnika koji će nas razumjeti.
Najveća misterija putovanja je što ne znamo kada ćemo zauvijek sići sa voza. Takođe ne znamo ni kada će naši saputnici sići. Pa ni oni koji sjede do nas.
Sigurno ćemo biti veoma tužni kada budemo morali zauvijek da napustimo voz. Vjerovatno će veoma boljeti rastanak sa nekim prijateljima koje smo sreli za vrijeme putovanja i koji su nam postali dragi.
Međutim, trebamo gajiti nadu da postoji glavna stanica i da ćemo vidjeti kako svi dragi nam ljudi pristižu, sa prtljagom koji nisu imali kada su ulazili u voz. I tada ćemo biti srećni što se ponovo srećemo.
Usrećiće nas pomisao da smo im baš mi pomogli do uvećaju svoj prtljag i da smo u njega stavili prave sadržaje.
Moramo se truditi da imamo srećno putovanje i da znamo da se na kraju sva muka stostruko isplati.
Pokušajmo da pri silasku sa voza ostavimo prazno sjedište koje kod ostalih putnika, koji nastavljaju putovanje, budi čežnju i lijepa i prijatna sjećanja.

Nismo mi to
Što naša tijela hoće,
I što se sada
U jednom grču lome,
Mi ljubavi smo
Samo dvije samoće
U životu ovom providnome.

Ko oka dva
Što zajedno gledaju,
A jedno drugo
Nikada ne vide.
Ko oka dva
Što sjaj prelijevaju,
I plaču,
I snivaju
Stvari posve vidne.

U nama su samo oči žive :Enes Kisević

Jedi puno sirove (neobrađene) riže. Pružaj ljudima više nego što očekuju,i radi to s voljom. Nauči napamet stihove koje voliš..
Ne vjeruj u sve što čuješ, ne troši vrijeme na spavanje,i ne spavaj toliko koliko bi želio. Kad kažeš nekome: 'Ja te volim' reci to zato što tako osjećaš.

 Kad kažeš: 'Žao mi je', 'oprosti mi', gledaj osobu u oči.
Budi zaručen najmanje šest mjeseci, prije nego što se oženiš. Vjeruj u ljubav na prvi pogled.. Ne sprdaj se s tuđim snovima. Voli duboko i pasionirano. Možeš biti povrijeđen, ali to je jedini način da živimo puni život.

Ako se ne slažeš, budi ipak lojalan. Ne vrijeđaj. Ne osuđuj nikoga zbog njegovih rođaka.Govori polako, ali misli brzo..
Ako te netko pita o nečemu na što ti ne želiš
odgovoriti,upitaj s osmjehom: 'Zašto te to zanima?'.
Ne zaboravi da najveće ljubavi i najveći uspjesi, obuhvaćaju i rizike.
Nazovi svoju majku.
Kaži 'na zdravlje' kad čuješ da neko kihne.
Ne zaboravi tri stvari:
Poštuj samog sebe.
Poštuj druge.
Odgovoran si za sve što radiš.
Ne dozvoli da jedan mali nesporazum pokvari veliko prijateljstvo. Kad primijetiš da si pogriješio, ispravi to brzo. Odgovaraj na telefon s osmjehom, da onaj koji zove čuje da se ti osmjehuješ.
Zasnuj brak sa ženom/čovjekom, koji voli razgovarati.
U starosti će vam konverzacija biti važnija od bilo čega.. Ne sudi puno sam.
Otvori svoje naručje za razmjenu/promjenu, ali ne zanemari svoja vrednovanja. Šutnja je ponekad najbolji odgovor. Čitaj više knjige manje gledaj TV.

Živi dobar i dostojan život. Kasnije u starosti možeš uživati u sjećanjima.
Vjeruj u Boga, ali zaključavaj svoj auto.
Važno je da je atmosfera u kući ispunjena s ljubavlju.
Učini uvijek tako da stvoriš mir i harmoniju svojoj okolini. Ako si u nesporazumu sa svojim ljubljenim/om, promotri situaciju kakva je sada, a ne kakva je bila nekada.
Čitaj između redova.
Podijeli s drugima ono što znaš.
Tako se stvara besmrtnost. Budi brižan prema našoj planeti.

Moli se, postoji jedna neopisiva snaga u molitvi.
Ne prekidaj nikada nekoga tko ti upravo pokušava dokazati svoju odanost.
Ne zabadaj nos u sve.
Ne budi previše radoznao.
Ne vjeruj nikada muškarcu/ženi, koji ne žmire kad ga/je ljubiš.

 Jedanputgodišnje otputuj negdje gdje nikada nisi bio. Zarađuješ li puno para,plasiraj ih negdje gdje ćeš moći pomoći drugima. To je najveće zadovoljstvo
što ti bogatstvo može dati.
Ne zaboravi da, ne uspiješ li u svemu što želiš, ponekad je to sretan pogodak.


Ne zaboravi da ljubav između dvije osobe treba biti više nego potreba jednog za drugim.
Sagledaj čega se moraš odreći na svom putu. Približi se ljubavi i kuhinji s odvažnošću i predanošću.

Došao sam do saznanja da povremeno moram da podsjetim sebe, da se svrha života ne sastoji u tome da se završe svi poslovi, već u tome da treba uživati u svakom koraku duž životnog puta. Zapamtite, kada vas jednom ne bude bilo, biće i dalje nezavršenih poslova. I znate šta? Neko drugi će ih obaviti umjesto vas. I zato ne gubite vaše dragocjene trenutke žaleći zbog toga.

Ironično zvuči, ali kada obuzdate svoju slavoljubivost, pažna koja vam je bila potrebna od drugih biva zamijenjena tihim unutrašnjim samopouzdanjem. A izvor tog novog psihičkog stanja krije se upravo u dopuštenju da i drugi budu uspješni i slavni.

Najveća želja ljudskog srca je da ga saslušaju i čuju. I oni koji nauče da slušaju najviše su voljeni i cijenjeni. Oni koji imaju naviku da ispravljaju druge, često su vrijeđani i izbjegavani.

Kada želite da promijenite nekoga to ne govori ništa o toj osobi – ali definiše vas kao nekoga kome je potrebno da bude kritičan.

Ako se probudite ujutru sa osjećajem zahvalnosti, veoma je teško, ustvari je nemoguće da osjećate bilo šta osim mira.

Nešto predivno počinje da se dešava sa jednostavnim shvatanjem da se životom, kao i automobilom, upravlja iz unutrašnjosti prema spolja a ne obrnuto. Ako se snažnije fokusirate na postizanje veće pomirenosti sa tim gdje ste, nego na zamisao gdje biste radije htjeli biti, počinjete da pronalazite mir istog trenutka – u sadašnjosti. Zatim, kako se krećete, upoznajete nove stvari i nove ljude, nosite taj osjećaj unutrašnjeg mira sa sobom. Apsolutno je tačno da «gdje god krenuli – tu ste i vi.»

Jedan od osnovnih razloga zašto se mnogi usredsređuju na mane ili probleme drugih jeste pokušaj da izbjegnu samoanalizu.

Ljudi sa kojima komunicirate biće opušteniji kada osjete da ih pažljivo slušate. Takođe ćete primjetiti koliko ćete opušteniji i vi biti kada prestanete da prekidate druge. Usporiće se vaš rad srca i puls, i počećete mnogo više da uživate u razgovorima nego da jurite kroz njih. Ovo je jednostavan način da postanete opušteniji i ispunjeniji ljubavlju.

Biti u pravu, braniti svoje stavove, zahtijeva ogromnu količinu mentalne energije i često nas otuđuje od ljudi. Ne treba da žrtvujete svoje najdublje filozofske istine ili najiskrenija osjećanja, ali od danas, dopustite da i drugi budu u pravu!

Da bismo pobijedili strah, najbolja strategija je da naučimo da vratimo našu pažnju na sadašnjost. Vježbajte da držite vašu pažnju u sadašnjem trenutku (ovdje i sada). Trud će vam se višestruko isplatiti.

Prijateljstvo se na bira, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav.

Čovek, sa godinama, sve manje voli ono što je blizu.

Nema ni jedne religije koja nije bezbožno rušila.

Snivam katkad da sam nezavisan. Ala su to lijepi snovi! Ala je to rajsko uživanje.

Neki su gluhi na tuđe riječi, oni su nesreća i sebi i drugima. Ali uvijek treba pokušati. Pitaćeš: zašto? Nizašto. Da bude manje gluho i pusto.

Mladost nalazi snage i vremena za sve: mlad čovjek ne vidi kraja ni svojoj snazi ni svom vremenu.

Ljudska ličnost, najveća svetinja.

Razuman se hrani da živi, a lud živi samo da se hrani i goji.

Živi ništa ne znaju. Poučite me mrtvi kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.

Od pamtiveka sinovi su nerazumniji od očeva, ali srećom, sinovi postaju razumniji čim postanu očevi.

Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo ni jedno živo biće.                                                                             Mesa Selimovic

Uvjek stanem pred tim izlogom , pa se zagledam u zatamnjeno staklo. Posmatram savršeni odraz sopstvenog, nesavršenog lica s upalim očima i dubokim borama na čelu, prvo kritički, a onda mi apsurdnost situacije natjera kiseli osmijeh na lice. Namignem sama sebi sažaljivo, do vraga ... živa si, što hoćeš više, pa žustro počnem da popravljam neurednu kosu i zatežem polu zavrnutu kragnu od košuljice !
Taj uglancani izlog, u kojem se ogledam svako jutro na putu za posao, stoji kao čudo u nizu jednoličnih, prljavih izloga bez sjaja. Čekam da retki prolaznici prođu, a pločnik pred izlogom bude prazan kad , stanem pred reflektirajuće staklo i osmotrim sopstvenu siluetu . Znam da možda pravim budalu od sebe, ali tu više nema pomoći ! Čemu zastajkivanje pred izlogom bez reklama, izložene robe, ikakvog natpisa koji bi odao ... šta se krije unutra? Taj lokal, za razliku od onih pored, ne nudi ništa osim sopstvenih silueta prolaznika, pa opet ... pred njim često primijećujem mnoge. Samo nagađam da su zastali zbog iste radoznalosti. Kad nekog ugledam, usporim i puštam ih da se ogledaju u prolazu, kako bih se posle pred izlogom zatekla sama. Narcisoidnost ili znatiželja (?!)... da ulovim odraz ličnih osjećaja? Na putu do izloga ... često razmišljam, hoću li jednom u silueti prepoznati drugačiju sebe i ... sa licem koje obećava i opet , s' onim sjajem u očima?

Nijednom s druge strane stakla nisam primijetila pokret, ljudsku priliku, baš ništa. Nijednom nisam zatekla ikog , da izlog pere ili glanca njegovu besprekornu površinu. Koliko god da sam zijala unutra, zatamnjeno staklo ne propušta poglede. Kad se na njega naslonim svojim oznojenim čelom i dlanovima, sutradan , na površini nikada nije bilo mojih otisaka ?!,,...
U zadnje vrijeme , primjećujem kako radosno i sve ranije krećem na posao.
Jedva čekam da stanem pred staklenu površinu izloga. Dugo se u glavi motala i formirala želja, da saznam čemu služi izlog a možda i zavirim …. s' druge strane ogledala ?!
U advokatskoj kancelariji nisu postavljali suvišna pitanja, kad sam zatražila da ispitaju vlasništvo i eventualnu mogućnost kupovine. Sa porodično - zajedničkog računa sam podigla cjelokupnu ušteđevinu, namijenjenu , nekim crnim danima !!...
Po prvi put u životu , postadoh vlasnik nečeg …. za čim zaista toliko žudeh !
Sad' stojim u praznom lokalu, o kom' sam mjesecima opsesivno razmišljala.
Unutra , tih desetak kvadrata prostora i nema ničega, osim stolice pred staklom. Na stolici je debeli album s' hiljadama fotografija. Na njima su bili ulovljeni pogledi, oči i usne svih, koji su se ikad gledali u lažnom ogledalu. Nisu ni slutili , kako ih s druge strane neprozirnog stakla neko gleda, snima i proučava. Da im neko uzvraća pogled, radoznalo, ispitivački, prodirući u njihove strahove, tajne i bore na čelu. Radoznalo listam album i ubrzo pronalazim svoj pogled ... na nekoliko slika. Na slikama izgledam, kao da pokušavam da proniknem u budućnost, očigledno bezuspješno jer ... usne su u grču, a oči su mi …. starije nego što ih pamtim s' bilo koje moje slike. Predatorsko oko kamere , uhvatilo je trenutak i zarobilo vrijeme, a s njim i dobar komad duše.
Kad sam na još par slika prepoznala svoje lice, znala sam šta me je vuklo ka tom izlogu. Kod kuće se ponašam normalno, ne otkrivam kako jutrima više ne odlazim prvo na posao, već u skrovište iza ogledala !?. Opkoračim drvenu stolicu, nalaktim se na naslon i zurim s' druge strane ogledala. Strpljivo čekam da prođe prepoznatljivo lice iz albuma ili, ako bude sreće - neko sasvim nov, nepoznat. Taj muškarac ili žena, svejedno, će prići i zagledati se u sopstveni lik, tražeći odraz kojem se nada, koji očekuje. A ja, ja ću mu se kroz oči zagledati u dušu i onda, pritiskom okidača na kameri, ukrasti jedno parčence za sebe ….. !

Kada je profesor završio s predavanjem, upitao je iz navike:

„Ima li pitanja?" ne očekujući nikakvo pitanje. Zato se našao jako iznenađen kada ga je jedan od studenata upitao:

"Profesore koji je smisao života?"

Neki od studenata koji su već bili izlazili samo su se podrugljivo podsmjehnuli na pitanje svog kolege i nastavili svojim putem. Zatečen, profesor je dugo vremena posmatrao studenta pitajući se je li pitanje bilo ozbiljno ili samo neka šala. Na koncu je uvidio da je student ipak ozbiljno postavio pitanje pa mu reče:

"Odgovoriću vam".

Gurnu ruku u džep i izvuče novčanik iz kojeg izvadi komadić ogledala veličine novčića. I započe svoju priču:

Bio sam dječak u vrijeme u rata. Jednog sam dana na ulici ugledao bezbroj komadića ogledala koje je neko razbio. Kako nisam imao igračke uzeo sam jedan od tih komadića da se poigram.

Uskoro sam shvatio da mogu sunčevu svjetlost usmjeriti u neka mjesta i ćoškove u koje sunce nikad nije moglo doprijeti: duboke jame, tamna prostorija na sjevernoj strani zgrada itd.

Kad sam odrastao shvatio sam da to nije bila samo igra već i metafora onoga što bih mogao činiti u životu. Jer i ja sam djelić jednog ogledala kojeg ne poznajem u potpunosti i svoj njegovoj veličini.

Ali s onim što imam i što mislim da jesam, mogu bar malo svjetla, istine, razumijevanja, dobrote i nježnosti unijeti u tamne i skrivene kutke ljudskih srca i možda promijeniti nešto u čovjeku čije je srce mračno. Ako i drugi ljudi to primijete i shvate, možda se potrude učiniti isto unijeti svjetlo tamo gdje ga nema.

Eto u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam komadić ogledala jer mi je svojom igrom svjetlosti pokazao put.

Uspjeh u tvom životu ne zavisi od toga hoćeš li dobiti dobre karte, nego o tome da sa slabim kartama znaš odigrati.

Vazno je,
mozda, i to da znamo:
covek je zeljan tek ako zeli.

I ako sebe celog damo,
tek tada i mozemo biti celi.

Saznacemo tek ako kazemo
reci iskrene, istovetne.

I samo onda kad i mi trazimo,

moci ce neko i nas da sretne.

.

 

Ukrašcu tvoju senku, obući je na sebe i pokazivati svima. Bićes moj način odevanja svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad dotraješ, iskrzanu, izbledelu, necu te sa sebe skidati. Na meni ceš se raspasti. Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju ove detinje duše. I da se više ne stidim pred biljem i pred pticama.

Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivacu te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati moju kožu sa tvojom. Ne znam da li me shvataš: to nije prožimanje. To je umivanje tobom.

Ljubav je čiscenje nekim. Ljubav je nečiji miris, sav izatkan po nama. Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji. Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe da se, ovako pokipeo, ne prehladim od studeni svog straha i samoće.

                                                                    Mika Antic - "Kroj"

Objavio

Bio jednom jedan trgovac i imao četiri žene…

Volio je ČETVRTU ŽENU najviše. Obožavao ju je, darivao skupocjenim darovima i postupao s njom delikatno. Brinuo se o njoj najviše i davao joj samo ono najbolje.

On je volio i svoju TREĆU ŽENU jako puno. Bio je vrlo ponosan na nju i često ju je pokazivao prijateljima. No, jadni trgovac bio je često u strahu da će ga ova ostaviti i pobjeći s drugim muškarcem.

On je naravno volio i svoju DRUGU ŽENU. Ona je bila vrlo obazriva i strpljiva te je trgovac imao u nju veliko povjerenje. Kad god bi trgovac naišao na neki problem, trčao bi drugoj ženi i ona bi mu pomagala da prevaziđe velike probleme.

I na kraju PRVA TRGOVČEVA ŽENA.

Ona je jedan vrlo odan partner, koji pomaže oko posla, sticanja bogatstva te u održavanju cijelog imanja.
Bilo kako bilo, trgovac i nije baš puno volio svoju PRVU ženu, ali ona je njega jako voljela. On jedva da ju je primjećivao.

Jednog dana trgovac se razboli. S vremenom je saznao da se vrijeme približilo i da će umrijeti. Pomislio je na svoj bogati život te reče: "Imam sada ČETIRI žene, ali kada umrem biću sam, vrlo sam!"

Onda upita ČETVRTU ŽENU:

"Volio sam te najviše, kupovao ti haljine najljepše. Obasuo te pažnjom. Sada kada umirem hoćeš li poći sa mnom i praviti mi društvo?"

"Nikako!" odgovori četvrta žena i iziđe bez ijedne riječi. Odgovor se zabio kao mač u trgovčevo srce.

Onda trgovac upita TREĆU ŽENU:

"Volio sam te čitavog života. Sada kada umirem hoćeš li poći sa mnom i praviti mi društvo?"

"Ne!" odgovori treća žena. "Život na zemlji je suviše dobar, preudaću se nakon tvoje smrti." Trgovčevo se srce smrzlo od hladnoće odgovora.

Tada upita DRUGU ŽENU:

"Uvijek sam išao tebi kad sam trebao pomoć. Evo tražim još jednom tvoju pomoć. Sada kada umirem hoćeš li poći sa mnom i praviti mi društvo?"

"Žao mi je, ovaj put ne mogu ti pomoći!" odgovori DRUGA žena. "Najviše što mogu je pokopati te." Odgovor ga je pokosio poput munje.

Tada se začu glas:

"Ja idem s tobom, kud god da pođeš."

Trgovac se okrenu i ugleda svoju PRVU ŽENU. Bila je tako mršava i sasušena kao da je izgladnjela. Zahvalno i žalosno trgovac odgovori:

"Trebao sam se o tebi bolje brinuti dok sam još mogao!"

***

Svi mi u životu imamo ČETIRI žene …

ČETVRTA ŽENA JE NAŠE TIJELO - Bez obzira koliko ga njegovali i posvećivali mu pažnje, napušta nas kad umiremo.

TREĆA ŽENA JE NAŠA POŽUDA, STATUS I BOGATSTVO - Kada umremo, sve ide drugima.

DRUGA ŽENA JE PORODICA I NAŠI PRIJATELJI - Bez obzira koliko nam bili blizu za života, ne mogu poći s nama u grob.

PRVA ŽENA JE NEŠTO ŠTO NE MOŽEŠ VIDJETI, A TO JE TVOJA DUŠA.

Često je potisnuta i ne vidi se od materijalnog bogatstva, koje nas okružuje. No, jedino ona nas uvijek prati. Možda ne bi bilo loše da se njome pozabavimo sada umjesto da kukamo na smrtnoj postelji.

Pitali su jednom jednog zaljubljenog coveka:

Zasto se ne divis lepoti ruze kao ostali?
Zasto se smes i pogledas u Sunce kada ono iznenada jos vise zasija, a ostali sklanjaju pogled od njegovog sjaja?
Zasto kada je najveca oluja i grmi ti izlazis iz kuce i kisnes?
Zasto nocu izlazis i pricas Mesecu?
Zasto....

Covek ih prekida odgovarajuci:

Ruza je lepa, ali nikada niste videli Onu koja je posadila tu ruzu. Nikada niste osetili dodir ruku koje su razgrnule zemlju da bi ubacili seme ruze kojoj se sada vi divite. Niste osetili ljubav kojom je ta ruza negovana.
Niste vidjeli lice, osmeh, neznost... One od koje je ruza naucila tajnu lepote, cistoce, neznosti...


Sunce greje i obasava svako bice na planeti. Sunce vidi i Nju. Vidi najdivnije ljudsko bice. Svaki put kada Sunce vidi Nezinu srecu, osmeh, ljubav... onda jos jace zasija, jer se raduje uz Nju. Zar mislite da bih propustio da vidim nezinu srecu, pa makar izgubio vid? Njen osmeh, sreca, radost.... to je sve moje.

Oluja na koju izlazim nije nista u odnosu na strah da je Ona negdje sama i drhti. Kada izadjem saljem joj svu moju hrabrost, svu moju ljubav, saljem joj misli koje samo Ona sme da zna.

Nocu pricam Mesecu sve zelje, snove, nade... Pa u svitanje kada bude sretao Sunce neka sve isprica. Neka onda Sunce jutrom svojim prvim zracima pomiluje Njeno lice i prenese joj moje reci.

Za sva ostala pitanja koja ste imali morao bi vas pustit u moje snove.
Mojim snovima samo Ona ima pristup.

A vašim snovima....ima li ko pristup?

Nekada davno, i jednoj dalekoj zemlji, živeli su Kralj i Kraljica.
Njihovo kraljevstvo bila je Zemlja Ljubavi.
U tom Kraljevstvu vladao je red, harmonija, spokoj, zajednistvo i zadovoljstvo, a kruna svega bila je ljubav, sto i sam naziv kraljevstva kazuje.
Cim biste, ujutro, otvorili kapke, na prozorima, neko bi vam priskocio u pomoc: «Evo, taaaako, pridrzacu ti.... .»... Drugo nasmeseno, prijateljsko lice mahnulo bi i doviknulo: «Dan pun ljubavi ti zelim, evo, idem u pekaru, zelis da ti donesem toplog hleba?»...
Cim bi neko uocio neku, tvoju, neispunjenu zelju, potrebu...Odmah bi se potrudio da ti se zelja ostvari, makar ucinio i najsitniji korak da te priblizi tvom cilju.
.Koliko je ko mogao pomoci, pomogao je.. bez pitanja, bez ocekivanja «revansa», bez kalkulacija u glavi...
U Kraljevstvu se, svakodnevno, cuo zvonki smeh i nazdravljanje: «U tvoje zdravlje i srecu, domacine!», «Za srecu i ljubav mojih gostiju!»...
Stanovnici Kraljevstva stalno su, jedni drugima, odlazili u goste, spravljali zajednicke ruckove, vecere, organizovali plesove, drustvene igre u kojima su svi dobijali. Nije bilo licemjerja, ljubomore, zlobe i zavisti.
Osmeh na licu dolazio bi iz srca, ljubav bi dosla iz duse. Nije bilo trenutka, u Kraljevstvu, kada se neko nekome ne bi osmehnuo, kada neko nekome ne bi izjavio ljubavi ili ucinio dobro delo podstaknuto, iskrenom ljubavlju prema bliznjem...
Bilo je, u Kraljevstvu i tuge i suza, ne samo radosnica, bilo je i neuzvracenih ljubavi, ali pre ili kasnije bas svako bi nasao srodnu dusu. Kako se ljubav neskriveno davala, tako je bilo lako uociti ko, prema kome, gaji posebne simpatije. Bilo je lakse naci zivotnog saputnika, nego u '' nasem svetu '', bas zbog iskrenog iskazivanja najdubljih osjecaja.
No, jednoga dana, Kralj je nacuo kako svaki zivi covjek ima ogranicen broj osmeha koji moze pokloniti, ogranicen broj puta kada sme reci «Volim te»...
Shvatio je da je energija ljubavi konacna, a ne beskonacna kako se cinilo...Covek ljubav trosi dajuci je drugima, a kada se isprazne zalihe ljubavi, osoba, tesko oboli, a moze i umreti!!! Jako se zabrinuo.
Razmisljao je, dugo, sta ce da uradi. Prestao se osmehivati Kraljici, prestao ju je grliti «iz cista mira», prosao bi ceo dan, a da nije rekao koliko je voli i koliko mu znaci.
Vidio je kako se Kraljicino lice uozbiljilo, kako joj se ton glasa promenio, video je kako skriva suze.
I Kraljica je, svakim danom, sve manje ljubavi i paznje pokljanjala suprugu. Jer kada je covjek tuzan, nesretan, ventili duse, kojima propusta ljubav, zatvore se...
Kralj nije bio zadovoljan. Voleo je dobijati ljubav i paznju, veselili su ga Kraljicini osmesi... Odlucio je potraziti pomoc Dvorskog Mudraca.
Dvorski Mudrac je odmah ponudio resenje:
proizveo je lazne osmehe, lazne cinove ljubavi i napisao je prirucnik kako se njima koristiti. U Kraljevstva se prosirila vest kako nesebicno davanje ljubavi i poklanjanje osmeha oduzima dane zivota i kako im Dvorski Mudrac moze pruziti pomoc.
Mudrac se preko noci obogatio prodajuci laznu ljubav i prirucnike.
Do tada nepoznati osjecaji i stanja zavladali su Zemljom Ljubavi:
ljubomora «Mislim da njoj dajes vise prave ljubavi nego meni», «Poklonila si mi lazni osmeh, a njemu iskreni!!!»;
strah «Sta ako mi niko nikada ne pruzi pravu ljubav?!»,
laz «Ma, naravno da ti dajem pravu ljubav!»,
sumnja «Je li njegov osmeh pravi ili ga je Mudrac tome naucio?»....
Pocelo se trgovati ljubalju: «Volecu te iskreno, ako i ti mene tako volis!», «Poklonicu ti pravi osmeh, ako ti meni das delic iskrene paznje!»...
Vise nije bilo zajednistva na koje su ljudi u, Zemlji Ljubavi navikli. Pocele su se formirati grupice, mala drustva. Unutar grupe delila bi se iskrena ljubav, a clanovima drugog drustva pruzala bi se ona lazna.
Ali i unutar drustva se događalo da se pojavi lazni osmeh!
Niko ni u koga nije imao poverenja «Voli li me zaista?», «Daje li drugome pravu ljubav?»...
Mudrac je laznu ljubav stvorio na sliku i priliku prave. Tesko je, od oka, bilo proceniti koji je osmeh iskren, a koji lazan ...
koja je ljubav prava, a koja lazna.. cuvanju iskrenih osmjeha i ljubavi samo za posebne ljude, ljudi su obolevali. Lica su bila blijeda, oci bez sjaja, a dusa, nekako, prazna. Cak se cinilo kako tezi oblik bolesti imaju oni koji daju vise lazne ljubavi i koji, isto takvu, ljubav dobivaju.
Kralj je, i sam tesko bolestan, ponovo odlucio posetiti Dvorskog Mudraca i upitati ga sto je, u tako savrsenom planu, krenulo po zlu. Pretrazio je ceo dvorac, sve tajne odaje, ali od Dvorskog Mudraca ni traga ni glasa.
Odjednom Kralj shvati da je prevaren! Kada je malo bolje razmislio od Dvorskog Mudraca je, prvi put, cuo kako je ljubav konacna.
Odmah je dao nalog da se, u Kraljevstvu, spale svi prirucnici o laznoj ljubavi, da se iskorene svi recepti za stvaranje laznih osmeha i uputstva o njihovom koristenju.
Na velikoj gozbi, priredenoj u cast pravoj ljubavi, rekao je okupljnima: «Najdrazi moji, zivjeli smo u zabludi. Mudrac nas je zaveo i obogatio se na nasoj naivnosti. No, zelim da mu, bogatstvo koje je stekao, donese srecu. Zelim da pronađe pravu ljubav i da shvati kako je nikakvo, materijalno, bogatstvo ne moze nadomestiti.
Slobodno se volite iskrenom ljubavlju. Svaka cestica, takve ljubavi, koju poklonite blizenjem, poput grudve je, sto se kotrlja niz brijeg...Postaje sve veca i veca i veca...Takva vam se vraca i rusi svaku nedacu pred sobom! Zivela ljubav: mocna i beskonacna!».


Jeste li, nekome, danas, rekli «Volim te?»

Jedan poznati govornik, svoj seminar je započeo tako, što je u ruci držao novčanicu od 100 evra.
U dvorani, koja je bila prepuna ljudi, upitao je:
Ko od vas iskreno želi da dobije ovu novčanicu?
Ruke su se počele dizati u vazduh. On je pak rekao: Pre nego vam dam ovu novčanicu, dozvolite mi da napravim sledeće.
Pritom je izgužvao novčanicu i onda je ponovo digao u vazduh.

Upitao je: - Ko sada od vas želi ovu novčanicu?
Međutim ruke su još uvek bile u vazduhu.
- A šta ako napravim ovo? - bacio je novčanicu na pod i počeo je da je gazi i da skače po njoj, a potom je pokupio tako izgužvanu, izgaženu i uprljanu.
- Ko je od vas još uvek želi?!
Ruke su još uvijek bile u vazduhu.
- Prijatelji moji, danas smo naučili veoma dragocenu lekciju, rekao je: Bez obzira šta napravim sa novčanicom, još uvek je želite, jer ona nije izgubila svoju vrednost.
Još uvek je vredna 100 evra, zar ne?!
Isto tako i u životu mnogo puta padnemo, budemo izgužvani, izgaženi, povređeni i na tlu u prljavštini.
Međutim, nezavisno od toga šta se dogodilo ili šta će se dogoditi sa nama, nikada nećemo izgubiti našu istinsku vrednost.

Uprljani ili čisti, izgužvani ili potpuno izglancani, još uvijek ste neprocenjivi… posebno za one koji vas vole.


Veličina vašeg života ne izvire iz toga, šta napravimo, ili koga poznajemo, već iz toga ko smo!

Želja za posjedovanjem je beskonačna. Postoje dva načina na koji možete pristupiti svom materijalnom životu: smanjiti vaše želje ili povećati vaše prihode.

                                                                             Sokrat

Zabavno je bogatiti se. Zato ćemo odigrati malu igru. Zamislite da vam sa neba padne sto evra. Kako bi ih potrošili? Sjednite na udobno mjesto, zatvorite oči i maštajte… Zatim na tih sto evra dodajte dvije nule, pa još dvije. Razmislite šta bi učinili sa svim tim silnim novcem. Ne čitajte dalje dok mentalno ne potrošite sav taj novac.

***

Onda, kako ste u svojim mislima potrošili novac? Najprije da vidimo šta bi učinili sa sto evra? Kupili nove krpice iz Italije, proveli ludu noć u gradu, uplatili kombinaciju na sportskoj kladionici koja ‘sigurno dobija’ ili možda otišli na kratak vikend-izlet?

A šta bi učinili sa deset hiljadu evra? Kupili polovni Golf-dizel, otišli na krstarenje ili opremili stan raznim električnim uređajima? Hmmm, teška odluka…

Da vidimo sada šta bi učinili sa milion evra. Većina ljudi u svojoj mašti potroši taj novac na kuću, skupi auto i još ponešto materijalnih stvari koje čine život ugodnijim, dok ostatak, ukoliko nešta uopšte i ostane, stavi na banku ili drži u slamarici. Zbog ovakvih odgovora većina ljudi nije bogata: svi oni kada dobiju sto evra prvo pomisle kako da ih potroše i zato danas nemaju ni deset hiljada, a kamo li milion (ili više) evra. Nabaviti sto evra i nije neki problem, ali ako ih najprije potrošite, nikada nećete imati više od toga.

Prva prepreka koju morate preskočiti na putu prema neizmjernom bogatstvu zove se potrošački mentalitet. Sjetite se jednog starog crtića iz serijala o profesoru Baltazaru. Glavni lik je beskućnik kome neko daruje jabuku. On je opere, uglanca i proda te za dobijeni novac kupi dvije jabuke. Zatim proda i te dvije jabuke pa kupi četiri nove. Do sredine crtića, naš je junak posjedovao plantažu jabuka, lanac prodavnica jabuka i mnoštvo kamiona za transport. Da je pojeo prvu jabuku koju je dobio i dalje bi zavisio o tuđoj milosti. Kao šta kaže Sokrat, želja za posjedovanjem je beskonačna. Postoje dva načina na koji možete riješiti taj problem: smanjiti vaše želje ili povećati vaše prihode. Najbolje je učiniti oboje.

Umjesto maštanja o tome kako ćete potrošiti novac, postavite si sljedeća pitanja:

1. Koje proizvode mogu proizvesti?

2. Koje usluge mogu pružiti?

3. Koje potrebe mogu zadovoljiti?

Ove će vam misli pomoći da se obogatite. Ukoliko dođete u iskušenje da nešta kupite, prije nego li to učinite postavite sebi sljedeća tri pitanja:

1. Mogu li živjeti bez toga?

2. Mogu li to mijenjati za nešta drugo?

3. Mogu li to kupiti jeftinije negdje drugdje?

Gore navedeni proces pomaže da zaboravite na stvari koje vam ne trebaju a one koje vam trebaju kupite na najpovoljniji mogući način. U praksi, gotovo je svaki proizvod ili uslugu moguće kupiti ispod njihove maloprodajne cijene. Sve šta trebate je malo razmišljanja i truda. U početnoj fazi vašeg bogaćenja, svaki zarađeni novčić uložite u posao, a trošite samo na stvarno neophodne stvari.

Bendžamin Frenklin, jedan od najbogatijih ljudi kolonijalne ere, shvatio je bit stvari. Dok je kao mladić radio u štampariji primijetio je kako njegovi kolege za radnog vremena mnogo puše te popiju i po nekoliko boca piva. Ben je pio vodu i radio prekovremeno. Za nekoliko godina, posjedovao je vlastitu štampariju. Nakon toga je novcem koji je uštedio pokrenuo vlastite novine. I tako, dok su njegove bivše kolege i dalje redovno išle na cigaret-pauze, Ben je postao bogataš. Usput je sačuvao i svoje zdravlje.

Bio sam
i bicu
i takav cu biti
do kraja vremena
jer sam bez kraja.

Mjerio sam daleke prostore
beskraja
i uspeo se u svijet snova
do samoga izvora svjetla
letjeh uvis.
No pogledaj me
Rob sam materije

Osluskivao sam ucenje Konfucija.
i ispitivah brahmansku mudrost
sjedio sam pored Bude ispod drveta spoznaje.
No pogledaj me.
Sapleten sam u nevjeri i neznanju

Zatekoh se na Sinaju
kada se Bog ukaza Mojsiju.
Na Jordanu dozivjeh cuda Nazaricanina
i u Medini slusah ucenje arapskog proroka.
No pogledaj me.
Ja sam zrtva sumnje.

Sopstvenim ocima gledah
moc Babilona.
Slavu Egipta i velicinu stare Grcke.
No moje oci su odgovorne
pred bijedom njihovih dijela.

Bijah kod carobnjaka endorskog
svestenika asirskih i proroka palestinskih
i ne prekidah pjevati o stvarnosti.

Ucih o mudrosti indijskoj.
Stekoh majstorstvo u pjesnistvu
sto izvire iz srca arapskoga
slusah muziku zapadnih naroda
i uprkos tome jos sam slijep i nista ne vidim
moje usi su gluhe i ne propustaju glas.

Pretrpjeh tiraniju nezasitih osvajaca.
Tlacenja despotska
suzanjstvo raznih mocnika.
I uprkos tome jos sam jak
i borim sa s danima svoga postojanja.


Sve to cuh, vidjeh i trpjeh
iako sam jos u uzrastu djetinjem.
Ali kroz skora djela mladalacka
ostaricu i ostvariti savrsenstvo
i potom se vratiti Bogu.

Bio sam
i jesam
i takav cu biti
do kraja vremena
jer sam bez kraja.

Covekova himna  Halil Dzubran

Šemsa, Šemsa, eh kakve grudi,
Da momak vrisne, da poludi,
A Šemsa nikom ništa ne da,
do jednog crnog k'o gar, pogleda.

Izlazi u noć, lagano hodi,
s ibrikom do prvog cveta,
kad glasom zvonkim zapeva
u san vodi, iz ovog sveta.

Al' jedne noći stade glas,
uđe u nas, zavist kleta,
ko ljubi jutarnji Šemsin stas
mramor izvajan ivicom vetra.

Drumovi uvek nekuda hode,
nad njima peva širina noći,
kad neko bude i neko ode,
zašto je morao doći.

Breskva luduje, dobila cvet,
pa ga uz ponos njiše,
ćekić bistrine, zvezdin let
prostori neba skriše.

Sve probudi težak vrisak,
baklje vetar noći dune,
Šemsina majka, jeca, niska,
i život i nebo kune.

Na se nasrnu, ej ljudi šteta,
devojka to bi k'o čini,
i radi koga.
E, Šemsa, Šemsa, zašto učini?

A noć je široko nebo bacila
ponad Trebinja mog
u kom je nekad i Šemsa bila
oka garavog.

                                    STARI LJUBAVNI MOTIV 

                                                                  (Vladimir-Brato Pavlović)

Nakon 21 godine našeg braka moja žena je poželjela da izvedem drugu ženu na večeru i u kino! Rekla mi je, «Volim te, ali znam da te i ova žena voli možda i više od mene i da bi rado provela neko vrijeme i sa tobom.» Ta druga žena koju je moja supruga htjela da izvedem na večeru i u kino bila je moja majka.

Bila je udovica već 19 godina. Ipak zbog previše obaveza i zbog moje troje djece, nisam bio u mogućnosti da je viđam baš često. Poslušao sam suprugu i te iste noći sam nazvao
svoju majku i pozvao je da izađemo na večeru, a poslije i u kino.

„Šta nije u redu sine, jesi li dobro?!", uzvratila je pitanjem.

(Moja majka onaj tip ljudi koji, ako ih nazovete kasno u noć, odmah pomisli da se nešto loše desilo.)

Toga petka poslije posla, krenuo sam do njene kuće. Bio sam jako nervozan. Kada sam stigao ispred kuće primjetio sam da je i ona bila malo nervozna zbog našeg izlaska. Imala je lijepu frizuru i nosila je haljinu koju je nosila na nekoj od njenih godišnjica braka. Imala je širok osmijeh koji je zračio anđeoski sjajem.
"Rekla sam svojim prijateljicama da izlazim sa svojim sinom i sve su bile impresionirane. Jedva čekaju da im ispričam kako je prošlo.", rekla je u dahu.

Izašli smo u vrlo lijep restoran, ne previše elegantan, ali sa jako finim ambijentom. Dok smo uzalili, majka me je uzela pod ruku. Sjeli smo i ja sam uzeo da čitam jelovnik (ona je zbog slabog vida mogla da čita samo velika slova). Čitajući, podigao sam pogled i primjetio da me majka gleda. Nostalgičan osmijeh pojavio joj se na usnama. "Ehhh, a nekada sam ja tebi čitala jelovnik kad si bio mali", rekla je.
"Dobro, onda je vrijeme da se opustiš i da ti uzvratim uslugu, majko", odgovorio sam. Tokom večere vodili smo sasvim običan razgovor dotaknuvši se i nekih zajedničkih doživljaja. I toliko smo se zanijeli u razgovor da smo i zaboravili na film.
Kada sam je naveče odvezao kući rekla mi je, „Izaći ćemo opet, ali samo pod uslovom da ja tebe izvedem." Složio sam se.

"Kakav je bio izlazak?", upitala me je supruga kad sam stigao kući. "Vrlo, vrlo lijep. Mnogo više nego što sam očekivao", odgovorio sam.

Nekoliko dana kasnije, moja majka je umrla od srčanog napada. Desilo se sve tako iznenada da nisam imao priliku da joj ikako pomognem.Nakon određenog vremena, primio sam kovertu sa priznanicom od restorana u koji sam bio izašao sa svojom majkom. Unutra je na jednoj cedulji bilo napisano, "Platila sam ovaj račun unaprijed.

Nisam bila sigurna da li ću i ja biti prisutna; no svejedno, platila sam večeru za dvoje…tebe i tvoju suprugu.
"NIKAD NEĆEŠ ZNATI KOLIKO MI JE ZNAČILA ONA NOĆ. VOLIM TE, SINE."

Tog trenutka sam najzad shvatio važnost riječi: "VOLIM TE."
I važnost vremena koje odvojimo za one koje volimo.

***

Ništa u životu nije važnije od naše porodice. NIŠTA.

Draga si mi kada ćutiš jer si kao odsutna
i čuješ me izdaleka, i glas te moj ne dira.
Tada mi se pričinjava da su ti oči iščezle
i kao da je poljubac zatvorio tvoja usta.

Budući je sve na svetu prepuno moje duše,
ti izranjaš iz svega, prepuna duše moje.
Ti, leptirice sna, nalik si mojoj duši,
a jednako si nalik reči što tugu znači.

Draga si mi kad šutiš i kad si kao odsutna.
Tad kao da se tužiš, leptirice što gučeš.
I čuješ me izdaleka i glas te moj ne doseže.
Pusti me ovako, da ćutim ćutnjom tvojom.

Pusti me da ti govorim takođe tvojom ćutnjom,
svetlom kao svetiljka, priprostom kao prsten.
Ti si mi poput noći, stišana i ozvezdana.
Ćutnja ti je od zvezde, daleka i bezazlena.

Draga si mi kad ćutiš jer si kao odsutna.
Daleka i tužna, kao da mrtva snivaš.
No tada jedna reč, jedan osmeh je dosta
da opet budem radostan, radostan što si živa.

           SVIĐA MI SE KAD ĆUTIŠ  Pablo Neruda

Ne ljubi manje koji mnogo cuti,
on mnogo trazi,i on mnogo sluti,
i svoju ljubav(kao parce kruva
za gladne zube) on brizljivo cuva
za zvijezde u visini,
za srca u daljini.
 
Cutanje kaze:u tudjemu svijetu
ja sanjam jos o cvijetu i sonetu
i o pitaru povrh trosne grede,
i o ljepoti nase svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noci
snim:ja cu doci,ja cu doci.

    ZVIJEZDE U VISINI                                          Tin Ujevic

Kad vas ljubav pozove, podjite za njom, Premda su staze njene tegobne i strme.

A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, Premda vas mac, skriven medju perima njenim, moze povrediti.

 A kad vam progovori, verujte joj, Premda vam glas njen moze unistiti snove, k'o sto severac opustosi vrt.

Jer, bas kao sto vas krunise, ljubav ce vas i razapeti.

Isto kao sto vas podstice da rastete, isto tako ce vas i okresati.

Kao sto se uspinje do visina vasih i miluje vam grancice najtananije sto trepere na suncu,

Tako ce se spustiti i do vaseg korenja i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju.

oput snoplja psenicnog, sakupice vas u narucje svoje. Omlatice vas, da bi vas ogolila.

Prosejace vas, da bi vas otrebila od kukolja.

 Samlece vas, do beline.

 Umesice vas, dok ne postanete gipki.

 A onda ce vas izloziti svojoj svetoj vatri, tako da postanete sveti hleb za svetu Boziju svetkovinu.

Sve ce vam to ljubav uciniti, ne biste li spoznali tajne svoga srca i u spoznaji toj postali deo srca Zivota.

Budete li, pak, u strahu svome trazili samo ljubavni mir i zadovoljstvo, Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju, i odete sa gumna ljubavi,

U svet koji ne poznaje godisnja doba gde cete se smejati, al' ne punocom smeha svog i plakati, al' ne do poslednje suze svoje. Ljubav ne daje nista osim sebe i nista ne uzima, osim sebe.

Ljubav ne poseduje, niti dopusta da je poseduju; Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Kad volite, ne treba da kazete: "Bog mi je u srcu", vec: "Ja sam u srcu Bozijem."

I nemojte misliti da mozete usmeriti puteve ljubavi, jer ljubav, ako joj se ucinite vrednima, usmerice vase puteve. Ljubav nema drugih zelja nego da se ispuni.

Ali, ako volite a morate jos i da zelite, neka vam ovo budu zelje:

 Da se istopite i budete kao potok razigrani sto peva svoj milozvuk noci.

Da spoznate bol prevelike neznosti.

Da vas rani sopsvtveno poimanje ljubavi; I da krvarite drage volje i radosno.

 Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim i uputite zahvalniicu za jos jedan dan ljubavi;

 Da otpocnete u poslepodnevnom casu i razmisljate o ljubavnom zanosu;

Da se s veceri vratite kuci sa zahvalnoscu,

A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu i pesmom slavljenickom na usnama…

Halil Dzubran

Ovo bi vjerovatno trebalo biti zaljepljeno na tvom ogledalu gdje bi to mogao svaki dan pročitati.

Istraživanja su pokazala da je velika vjerovatnoća da

je sve ovo ispod napisano zapravo 100% istina.

1. Na svijetu je sigurno dvoje ljudi koji bi umrli radi tebe.

2. Najmanje 15 ljudi te voli na neki način.

3. Jedini razlog zašto bi te iko mrzio je zato što bi želio biti baš kao i ti.

4. Tvoj osmijeh može donijeti sreću svakome, čak i ako mu nisi drag.

5. Svaku noć neko misli na tebe prije nego ode spavati.

6. Nekome značiš sve na svijetu.

7. Ti si poseban/a i jedinstven/a.

8. Neko za koga ne znaš ni da postoji, voli te.

9. Kad napraviš i najveću grešku, nešto dobro izađe iz toga.

10. Kad misliš da ti je cijeli svijet okrenuo leđa, pogledaj ponovo.

11. Uvijek zapamti komplimente koje si primio/la.

12. Zaboravi bezobrazne uvrede.

i…

13. Ako ti se ovo sviđa, pošalji link svojim prijateljima

Koji je razlog šta većina ljudi nikada ne zaradi puno novaca? Nikada ne započnu! Koliko vam se puta dogodilo da znate tačno šta trebate učiniti, ali nikako da počnete. Jednostavno morate prije toga odgledati najnoviju epizodu neke sapunice ili fudbalsku utakmicu. Osjećate se umornim, pa trošite vrijeme na nepotrebne stvari.

I tako, sat po sat, danu dođe kraj. Ujutro se probudite sa osjećajem krivice šta prethodnog dana niste napravili sve ono šta ste trebali. Odlučite se baciti na posao. No, prije toga obavezno morate skoknuti do kioska po najnovije trač-novine ili kutiju cigareta. Ukoliko toga dana i započnete sa radom kroz par sati ste opet dekoncentrisani te odlučite - odgoditi cijelu stvar za sutra. Problem? Sutra se ista stvar ponavlja.

Ovakav se način ponašanja naziva ‘balkanski sindrom’. Njegovom se žrtvom najčešće postaje već u osnovnoj školi i od tada nerijeko postaje doživotnim pratiocem. Životni moto oboljelih od balkanskog sindroma je ‘svoj posao uvali drugome’. ‘Balkanci’ ne drže zadatu riječ, svaka druga izgovorena rečenica glasi im: ‘Nema problema’, a u firmi rade samo zbog socijalnog i penzionog osiguranja. Ne treba ni spominjati da se balkanskog sindroma morate u potpunosti riješiti želite li postati bogati. Jednostavno, riješite problem ili zadatak odmah čim se pojavi. Bez odgađanja! Takav će vam način ponašanja s vremenom ući u naviku i postati zadovoljstvo. Balkanskog se sindroma možete riješiti samo upornim radom. Nikada ne odlažite poslove. Kada jednom odlučite prionuti na posao, to zaista i učinite.

Sjetite se samo onih crtića o mornaru Popaju? Kada bi Popaj upao u nevolju uzeo bi konzervu špinata. Otvorio bi je, prožvakao njen sadržaj i progutao. U tom bi trenutku zasvirala pobjednička melodija koja najavljuje pobjedu špinata nad balkanskim sindromom. A tada teško svim onim lošim momcima koji su se našli u Popajevoj blizini. Pomislite na Popaja svaki put kada vas uhvati balkanski sindrom. Pronađite vlastitu zamjenu za Popajev špinat, glavno je da nakon njenog konzumiranja ozbiljno prionete na posao. Tada nema više izgovora. Punom parom naprijed!

Posebnu pažnju obratite na one poslove koji vam se čine mrskim - njih riješite prve. Poslove sortirajte prema prioritetima: podijelite ih na one hitne, manje hitne, i na one koji nisu toliko hitni. Očistite vaš radni prostor. Papire sortirajte tako da ih u svakom trenutku možete pronaći. Nemojte slušati radio dok radite. Iako se to na prvi pogled ne čini, radio vas ometa u poslu i nosi tok vaših misli u pogrešnom smjeru. Ukoliko koristite računar očistite tvrdi disk od svog nepotrebnog ‘smeća’ te sortirajte datoteke u lako dostupne direktorijume i pod-direktorijume.

Zaboravite na Loto i već danas prestanite gledati latinoameričke sapunice. Nikada nećete imati novaca kao glavni bogataš u nekoj od tih serija ako budete po cijele dane buljili u ekran. Gledajte samo one emisije i serije koje su edukativne, koje vas mogu inspirisati i koje su vezane uz vaše ciljeve, poslovne interese i planove. Ukrako, prestanite gubiti vrijeme.

 Doista, ima li većeg zločina od izgubljenog vremena.

Efikasnost jest inteligentna lijenost.     Dejvid Dunam

Stvari bih cenio, ne po onome sto vrede,vec po onome sto znace. Spavao bih manje, sanjao vise, shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih ociju gubimo sezdeset sekundi svetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok drugi spavaju. Slusao bih druge kada govore, i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade. Kada bi mi Bog podario komadic zivota,oblacio bih se jednostavno,izlagao potrbuske suncu,ostavljajuci otkrivenim ne samo telo,vec i dusu. 

Boze moj, kada bih imao srce, ispisivao bih svoju mrznju na ledu i cekao da izgreje sunce. Slikao bih Van Gogovim snom,na zvezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja. Zalivao bih ruze sazama, da bih osetio bol od njihovih bodlji, i strastveni poljubac njihovih latica...  Boze moj, kada bih imao jedan komadic zivota... 

Ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan, a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.

Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i ziveo bih zaljubljen u ljubav. 

Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestaju da se zaljubljuju. Deci bih darovao krila,ali bih im prepustio da sama nauce da lete. Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu, vec sa zaboravom. Toliko sam stvari naucio od vas,ljudi... Naucio sam da citav svet zeli da zivi na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreca u nacinu savladavanja litica.

Shvatio sam da kada tek rodjeno dete stegne svojom malom sakom, po prvi put, prst svoga oca, da ga je uhvatio zauvek. Naucio sam da covek ima pravo da gleda drugog coveka odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi. Toliko sam toga mogao da naucim od vas, premda mi to nece biti od koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja cu na zalost poceti da umirem...

                                       Oprostajno pismo Gabrijela Garsije Markesa

Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva  za školu za djecu sa posebnim potrebama,
otac jednog od učenika  podijelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti nitko tko je tada  bio prisutan tom događaju.

Zahvalio je školi i njenom predanom  osoblju, te nastavio:

"Ukoliko nije ometana vanjskim utjecajima,  sve što priroda stvori je savršeno kreirano.

Ali moj sin Siniša ne  može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti  i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci.

Gdje je tu prirodni  poredak stvari, kada se radi o mom sinu?"

Svi prisutni su  utihnuli.

Otac je nastavio:

"Vjerujem da se, kada tjelesno  i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet,
prilika  za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu  načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete."

Potom je nastavio  priču..

Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki  dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet.  

Siniša je upitao oca:

"Što misliš, tata, da li bi me  pustili da igram s njima?"

Sinišin otac je znao da većina dječaka  ne bi željela da netko kao Siniša igra u njihovoj ekipi,

ali je  isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da  zaigra,
i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj  pripadnosti i samopouzdanja,
uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč  njegovom invaliditetu.

Sinišin otac je prišao jednom od dječaka  pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao  zaigrati s njima.

Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i  rekao:

"Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i  kraj drugog poluvremena. Pa, ..., može, nek igra za našu ekipu, pokušat  ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka." Siniša se malo namučio  hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima.  

Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem  rastuće topline u grudima.

Dječaci su mogli jasno vidjeti i  osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov  sin primljen u njihov tim.

Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je  dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola  razlike.

Siniša je pokrivao lijevu stranu terena.

Iako  nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju  
jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu;
razvukao  je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine.

U samoj  završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4  : 3 !
Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za  eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta.

I zaista,  dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko će ga  izvesti.

Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik  da izgube utakmicu !?

Na opće iznenađenje - Siniši su ipak dali  loptu !

Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša  nije ni znao ni mogao ni pravilno šutirati,
a kamo li da pogodi okvir  gola i da prevari golmana.

Ipak, kad je Siniša stao iza lopte,  protivnički golman je,

shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira  poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu,  
odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu..  

Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakvačio loptu, koja  je polako krenula ka suprotnoj stativi.

Utakmica bi u ovom  trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina  protivničkih igrača bi je mogla sustići.

Međutim, i oni su se  kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše:

"Siniša, Siniša,  trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči, trči, i pukni je u  mrežu !!!"

Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo  trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu.  

Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda,  zastao da vidi što će dalje.

Svi povikaše: "Šutni je, šutni je u  gol !!!"

Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje  snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu,
zahvatio je  unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu !!!

Muk,  .... , a onda provala ... prasak - svi skočiše:

'Siniša, Siniša,  bravo, Siniša !!!'

Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše  svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio  svoj tim od poraza.

"Tog dana ...", završavajući svoju priču s  drhtajem u glasu potreseni otac,
dok su mu suze kotrljale niz lice,  ".... dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u  ovaj svijet."

Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta.  

Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj,  
da je zbog toga njegov otac bio presretan
i pamteći kako je svog  malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće!  

* * *

A SAD, MALI DODATAK OVOJ PRIČI:

Svi šaljemo  i prosljeđujemo stotine viceva, smiješnih poruka i spotova putem e-maila,  
onako rutinski, bez razmišljanja, a kada dođe do toga da pošaljemo  poruke poput ove, tu oklijevamo ...
Nasilje, vulgarnosti, bizarnosti i  česte opscenosti slobodno prolaze i kolaju 'Cyberspace'-om,
ali javna  rasprava o uljudnosti najčešće i ne stiže u naše škole, ni na naša radna  mjesta. Šteta.

Ako Vi sada razmišljate o tome da li da  proslijedite ovu poruku, najvjerojatnije, birate ljude u svom adresaru  koji su 'prikladni' za to,

dakle, one koji su "prikladni" za ovu  vrstu pošte.

Ali osoba koja Vam je ovo poslala vjeruje da svi mi  možemo utjecati na to da se stvari promjene.

Svi imamo na desetine  prilika svakog dana pomoći da se ostvari taj 'prirodni poredak stvari'.  

Tako mnogo, naizgled beznačajnih, susreta između dvoje ljudi  stavlja nas pred izbor:

Prenijeti malu iskru ljubavi i humanosti  na drugog ili izbjeći priliku, ostavivši tako svijet još malo hladnijim?  

Stari mudrac je rekao da se svako društvo prosuđuje i cijeni po  tome kako tretira svoje najnesretnije pojedince.

Pročitavši sve  ovo, Vi sada imate mogućnost izabrati jednu od tri ponuđene mogućnosti:  


1.Izbrisati

2.Zadržati

3.Proslijediti  


Neka i u Vaš dan bude utkan Sinišin duh !!