¤ price i pricice pjesme i pjesmice za velike i male ¤
Ne bira se ljubav
kao ni smrt.
Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.
Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.
Niti se odupreti mozes
niti preskociti dan.
Kao sto ne mozes
tudji san usniti
niti okom drugim
videti.
Voleo bih da nisi ti
ona koju u ovom casu
volim.
Ne bira se ljubav Pero Zubac
U olujnoj noci tamnoputa zena stajala je uz put. Auto joj je bilo u kvaru i trebala je pomoc.
Potpuno mokra od kise pocela je zaustavljati automobile.
Mladic bjelac, kao da ne poznaje rasne sukobe u SAD-u sredinom 60 godina, zaustavi se da bi joj pomogao.
Mladic ju je odvezao na sigurno, pozvao mehanicara i taxi.
Zena je bila u zurbi, al je zapisala adresu svog spasioca kako bih mu se zahvalila.
Poslije nedjelju dana mladicu je neko pokucao na vrata.
Iznenadjeno se zagledao u postara na vratima koji je nosio ogroman paket.
U njemu je bio veliki televizor u boji sa porukom: "Najlijepsa hvala sto ste mi pomogli one noci."
" Kisa je nakvasila moju odjecu kao i moju dusu,al u tom trenu ste dosli VI.
Zahvaljujuci VAMA uspjela sam da vidim svog supruga, prije nego sto je ostisao sa ovog svijeta.
Neka vas BOG cuva!
Ovo je prica o dvojici prijatelja koji su isli zajedno po pustinji.
Odjednom,poceli su se raspravljati i jedan je udario drugog.Udareni se osjetio povrijedjenim,ali bez rijeci napisao je na pijesku:”Danas sam dobio udarac od mog najboljeg prijatelja”.
Produzili su tako,sve dok nisu nasli jednu oazu gde su se odlucili okupati.Onaj sto je dobio udarac zamalo se nije udavio kupajuci se,ali zivot mu je spasio onaj drugi.Kada je dosao k’ sebi,taj sto se umalo nije udavio,urezao je na jednom kamenu:”Danas mi je moj najbolji prijatelj spasio zivot”.
Onaj drugi ga je upitao:
-Kada sam te udario,ti si napisao na pijesku a sada urezujes na kamen.Zasto?
Prijatelj mu odgovori:
-Kada neko napravi nesto lose,to treba zapisati na pijesku da bi vetrovi izbrisali, ali kada neko uradi dobro,to treba urezati na kamenu da ga nista ne moze izbrisati.
Nauci da zapisujes rane na pesku, a srecu urezi u kamen!
Večni putnik-beskućnik Šidhar podiže svoj zamišljen pogled i namršti čelo, opaljeno suncem.
On spazi iznenađen: starodrevno more, pored čijih je hučnih obala toliko puta u mnogo vekova prolazio kao beskućni skitač, sada je pretvoreno u pustinju, vrelo užarenu i trnjem obraslu.
I primeti da se na mestu nekadašnjih zelenih morskih talasa, na kojima su se ljuljale bezbrojne lađe kao mrlje, sada prostiru peščane ravni, žute, slične grivama lavova, careva pustinje.
A umesto lađa odmereno prolaze karavani s potmulom zvonjavom.
Teškim tvrdim korakom priđe on vođi karavana i upita ga glasno:
„Koliko je vremena prošlo otkad ovde nastade pustinja?“
„Nesrećna starino, pa ti si, čini se, šenuo pameću“, zasmeja se vođa.
„Istinu govorim, neznani prijatelju; pre mnogo godina, kad sam prolazio ovim mestima, ovde je bilo beskrajno, nepregledno more, a sada nalazim bezvodnu pustinju...“
I njegov strašan glas, čini se, javi se iz dubine vekova.
„Po očima tvojim ne može se reći da si ludak“, reče vođa karavana, „ali kakve ja to ludosti čujem od tebe! Preci predaka naših predaka prolazili su ovim mestima, a pre njih prolazili su još mnogi – pustinja beše od pamtiveka i ostaje. Ti buncaš, starče, trabunjaš!“
Grub osmeh ostade pritajen na Šidharevim crnpurastim usnama. I on zakorači opet.
Ponovo protekoše vekovi za vekovima.
Stope skitača Šintara, stotinama godina gazeći zemlju, još ga jednom dovedoše u pustinju.
Približivši se granicama poznatog kraja, spazi on da na mestu pređašnih prostora sada huči vrlo prometan grad.
„E de, vi to brzo podigoste ovaj grad?“
„Kako to...podigli? Ovaj grad stoji već vekovima: preci predaka naših predaka – ni oni ne znadoše ko ga je osnovao i kada. Naš je grad starodrevan, kao i ceo svet.“
Tmurnim pogledom veliki skitač posmatraše grad. Na ulicama i trgovima vrveli su muškarci, žene i deca. Jedni su zamišljeno prolazili, drugi se bezbrižno odmarali, deca se nestašno igrala i galamila. Žene, nagizdane ružama i biserom, očaravale su muškarce i njihovi sanjalački pogledi obećavahu besmrtnu ljubav. Slatkorečivi govornici galamili su na trgovima o večnoj istini, o lepoti, o višim ciljevima čoveka...
A na Šidharevim mračno zbijenim usnama opet se zavijuga grubi, pobedniči osmeh.
„Prolazni tren koji ljudi nazivaju životom čini se večnost ovim
nesrećnicima... Spasonosna samoobmana!.. Pokušavaju da proniknu u tajne okeana života i da propisuju zakone neizmerne beskrajnosti... Ali život njihov je prolazniji od one senke koju stvara mali oblak kad promiče nad pustinjom... Ipak, da vidimo šta će biti sutra...“
I skitač ponovo krenu na put, sledeći neumornu trku vekova.
Prođoše vekovi i vekovi: nastupi sutra. Seti se Šidhar zaboravljenog grada, zažele da ga poseti.
Kad Šidhar dođe do gradske granice, na mestu grada spazi nepregledne vrtove s raskošno rascvetanim jesenjim cvećem. Na rečnoj obali igrale su mlade devojke. A čobanin je napasao stado ovaca uz glas svojih dvojnica.
„Kud se dede grad?“, upita Šidhar čobanina.
„Kakav grad?“, začudi se čobanin.
„Pre mnogo godina bio sam na ovim istim mestima; ovde se nalazio vrlo prometan grad. O njemu ja govorim...“
Čobanin, zaprepašćen od iznenađenja, gledaše Šidhara.
„Kad se pojaviše ovi vrtovi?“, upita Šidhar.
„Nerazumljive su tvoje reči...Preci predaka naših predaka i mnoga pokolenja još davno su pre njih napasali ovde stada. Ovi vrtovi postoje od pamtiveka...“
I opet se na mračnim usnama starog skitača zavijuga osmeh; prekornim pogledom ošinu čobanina.
„Jadni ljudi! Jučerašnje ne postoji za njih, oni priznaju samo sadašnje...Pevaju i nestašno se igraju, a ne predosećaju što će jučerašnji grob pod njihovim nogama da im bude sutra sopstvena raka...“
I opet zakorači Šidhar. Snežnobela kosa je pala na njegovo namršteno čelo. Išao je i, obuzet gorčinom, razmišljao kako je čovek prostodušno bezazlen, razmišljao je o prolaznosti njegovog života i naglom toku svega što postoji...
ŠIDHAR Persijska legenda u obradi :Avetek Isa Akjan
Zivot je kratak ... polomi ljusturu i voli iskreno, ljubi nesebicno, oprastaj brzo ...
Radi kako treba, pomozi gdje treba, osjeti kad treba .
Razmisli uvijek, popusti katkada, ne kloni nikada ...
Slusaj vise, saosjecaj vise, daruj se vise .
Smij se kad mozes i placi kad moras .
Ne srami se ni svoga tijela ni svoje duse ...
...i zivi zivot!
Jednoga dana zamoli učiteljica svoje učenike da napišu imena svih ostalih učenika u razredu na list papira i da ostave pored svakog imena malo mjesta. Potom im reče da razmisle što je to najljepše što bi mogli reći o svakom pojedinom učeniku i da to napišu pored njihovih imena.
Potrajalo je to cijeli jedan sat sve dok nisu svi bili gotovi te su potom napustili učionicu i predali svatko svoj list učiteljici.
Preko vikenda je učiteljica na jedan list papira napisala imena svakog pojedinog učenika i pored njega popis najljepših primjedbi koja su drugi učenici dali o njemu ili njoj.
U ponedjeljak je predala svakom učeniku njegov ili njen popis. Već nakon kratkog vremena su se svi smjehuljili.
„Uistinu?“, šaputali su... „Nisam mislio/mislila da uopće nekome toliko značim!“ i „Nisam mislio/mislila da sam drugima toliko drag/draga“, bili su komentari.
Poslije toga nitko nije više spominjao taj popis. Vježba je ispunila svoju svrhu, a učenici su bili sretni sami sobom, ali i s drugim učenicima.
Prošlo je nekoliko godina kada je jedan od učenika poginuo u ratu pa je učiteljica otišla na njegov pogreb.
Crkva je bila prepuna mnogim prijateljima. Jedan za drugim, svi oni koji su poznavali ili voljeli tog mladog čovjeka, prolazili su pored njegova lijesa i odavali su mu posljednju počast.
Učiteljica je bila zadnja i pomolila se pored njegova lijesa. Vidjevši je tamo, jedan od vojnika, koji je nosio lijes, reče joj: „Jeste li Vi Markova učiteljica matematike?“ Potvrdila je: „Da“. Potom on reče: „Marko je često govorio o Vama.“
Poslije pogreba većina Markovih učenika iz škole bili su na okupu. I Markovi roditelji su bili tu i očito su jedva čekali da porazgovaraju s učiteljicom. „Nešto bismo Vam pokazali“, reče otac i izvadi novčanik iz svoga džepa. To su našli kod njega kada je poginuo. Mislili smo da ćete Vi to prepoznati.“
Iz novčanika je izvadio već ishabani list papira, koji se već slijepio očito od čestog umotavanja i otvaranja.
Učiteljica je naravno odmah znala da je to jedan od onih listova papira, na kojima su bile lijepe stvari napisane, a koje su napisali Markovi kolegice i kolege iz razreda o njemu.
„Tako smo Vam zahvalni što ste to učinili“, reče Markova majka. „Kao što vidite Marku je to bilo izuzetno važno.“
Svi su se ostali učenici okupili oko svoje nekadašnje učiteljice.
Ivan se tada nasmije i reče: „I ja čuvam još uvijek svoj list papira u gornjoj ladici moga pisaćeg stola.“
Filipova žena reče: „Filip me zamolio da listu stavimo u naš album s vjenčanja.
„I ja čuvam još uvijek svoju u svom dnevniku“, reče Marija.
Potom Ana, pa još jedna učenica, izvadi iz svoga kalendara već istrošen i raskomadan list papira i pokaza ga ostalima.
„Uvijek ga nosim sa sobom“, reče Ana i doda: „Mislim da svi još uvijek čuvamo taj list papira.“
Učiteljica je bila toliko ganuta da je morala sjesti i zaplaka.
Zaplakala je zbog Marka i svih njegovih prijatelja i prijateljica koji ga više neće vidjeti.
Često u suživotu s drugim ljudima zaboravimo da će svaki život jednoga dana završiti i da nitko od nas ne zna kada će to biti.
Zato bismo trebali reći svim onim ljudima koje volimo i o kojima se brinemo da su nam nešto posebno i da su nam važni.Recimo im to dok nije prekasno.
Jednog dana, jedan dobrostojeci otac odveo je svog sina da provede jedan dan i noc s veoma siromasnom porodicom.
Drugog dana na povratku kuci, otac priupita sina o tome kako je on doziveo taj susret sa siromastvom i šta misli o svemu tome.
Decak odgovori:
Tata, ovo je jedno veliko iskustvo za mene!
Video sam da mi imamo jednog psa a oni imaju cetiri...mi imamo lep bazen pred nasom kucom, a oni imaju reku i ravnicu kojom ona tece...mi imamo stakleni krov a oni imaju nebo i mesec i zvezde...mi imamo krasan trem s velikim vrtom a oni iza kuce imaju citavu sumu.
I dok je sve to sin govorio, otac je od zaprepascenja ostao bez reci.
Na kraju jos sin doda: Hvala ti tata, sto si mi pokazao koliko smo siromasni!
Dugo sam letio u prazno.
Treba na zemlju stati.
Uspravno iz nje rasti.
Uspravno umirati.
Ptice su šumi krila,
a šuma pticama korijen.
List ne leti od sebe,
on biva olujom gonjen.
Pod zemljom i u zraku
u isti mah drveće živi.
Drvo je most što diše
izmeđ’ mrtvih i živih.
I kada ogole grane,
cvrkut ih zazeleni.
Ja ništa rekao nisam:
to jesen šumi u meni.
Enes Kišević KORIJEN S KRILIMA
Prica iz Bosne i Hercegovine
Pozdravljam tebe i tvoju samoću,
Tvoj šum i zlatni povratak zvijezda!
Ko tice kad ih gone iz gnijezda,
Ja bježim tebi, jer pokoja hoću.
Jedva sam čeko na ove trenutke
S nemirom srca i sa bolom grudi;
Ja sam sit vreve i dosadnih ljudi
I prazna doba što nam rađa lutke.
Oživi mene, noći Bogom dana!
Stupi, i tiho preko mojih rana
Položi tvoje meko, toplo krilo!
Uzmi me, digni, i sa mnom odbrodi
Negdje daleko, neznanoj slobodi,
Gdje nigda nije ovih ljudi bilo!
OŽIVI MENE, NOĆI Aleksa Šantić
Žena je misao, žena je nada, žena je ljubav. Žena je poeta, drug i borac: Žena je izvor svjetlosti, snaga i moć pokreta, ona je mudrost i filozofija, san i mir. Ona je pelud od kojeg se najslađi med stvara; žena je drhtaj u igri bagrema, kucaj bila koji znači život. Ona je simbol topline i dubine uma, zagrljaj pjesme i sunca, pokretač radosti i čežnje, purpur u srcu svakoga muškarca; smiraj za svakoga; žena je preljuba, i bol, ali slatka i ugodna bol. Žena je ideja i inspiracija, i rat i mir, budućnost i put, najljepša staza kojom kroče veliki. Ona je najsuptilnije kaligrafsko pismo, pismo nepročitano za svakog. Zato, potrudimo se da ga dešifrujemo i kao najljepše stranice svog života pohranimo za oba svijeta, za vlastiti pepeo vječnog mira iz kojeg će nići novi cvjetovi budućih ljubavi, čežnji i drhtaja koji se zovu STA JE ŽENA?! -Sabahudin Bahtijaragić Cober
Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam...
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima...
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo...
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose...
I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara...
"Zauvek?", pitala je uplašeno...
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji...
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati? Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakaćeš, istog časa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo...
Jedan od onih života (odlomak) Đ. Balašević
Čovek se vratio s posla kasno, umoran i nervozan i nađe svog 5-godišnjeg sina kako ga čeka na vratima.
SIN: "Tata, smem li te nešto pitati?"
OTAC "Da, naravno, reci, šta je?"
SIN: "Tata, koliko zarađuješ na sat?"
OTAC: "To se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš?" kaže gnevno
SIN: "Samo sam želeo znati. Molim te, reci mi, koliko zarađuješ na sat?"
OTAC: "Ako već moraš znati, zarađujem 50 dolara na sat."
SIN: "Oh", dečak odgovori, spuštene glave.
SIN: "Tata, molim te, možeš li mi pozajmiti 25 dolara?"
Otac je bio besan: "Ako je jedini razlog što me pitaš da ti pozajmim 25 dolara taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu besmislicu, tada se okreni i odi pravno u sobu i razmisli zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dečje idiotarije!"
Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata.
Čovek je seo i postao još ljući zbog dečakovog pitanja..."kako se usuđuje pitati takva pitanja samo da bi dobio novac?" Nakon nekih sat vremena, malo se smirio pa razmislio: "Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 25 dolara...stvarno ne pita često novac..."
Čovek je otišao u njegovu sobu i otvorio vrata..."Jesi zaspao, sine?", upitao je.
"Ne, tata, budan sam" odgovori dečak.
"Razmišljao sam..možda sam bio prestrog prema tebi maloprije. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 dolara koje si tražio."
Dečak se uspravio, smešeći se. "Oh, hvala ti, tata!", poviknuo je. Tada, posegnuvši ispod jastuka, izvukao je snop zgužvanih novčanica. Kad je vidio da dečak već ima novac, opet se počeo ljutiti. Dečak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.
"Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš?", planu otac
"Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam.", odgovori dečak.
"Tata, sada imam 50 dolara. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra kući ranije. Želim večerati s tobom."
Otac je bio slomljen. Zagrlio je sina i molio ga za oprost.
Ovo je samo kratki podsetnik za sve vas koji naporno radite. Ne smemo dozvoliti da vreme prolazi mimo nas bez da provedemo neko vreme s ljudima koji nam puno znače, koji su bliski našem srcu. Seti se podeliti tih 50 dolara s nekime koga voliš.
Da umremo sutra, kompanije za koje radimo će nas lako zameniti. Ali porodicama i prijateljima koji ostanu za nama nedostajaćemo do kraja života.
R A D O Z N A L A P I T A N J A M A J C I ........
šta je najlepše na svetu ?
Ti dok spavaš.
Zašto ?
Zato što si ti jedina moja istina o kojoj ne razmišljam i dok te gledam kako spavaš , znam , da je to jedina slika na svetu koja oslikava mir .... koji mi treba da bih bila srecna !
Šta je najvece na svetu ?
Tvoje oko !!!
Što stane u njega .... ne može se smestiti ni u šta drugo. Nemoj se nikada bojati onoga , što možeš da vidiš pa, da ideš okolo .... poluzatvorenih ociju !
Šta je najslade na svetu ?
San !!... Ništa ne može biti lepo, šareno i slatko ... kao što ti to u snovima možeš da napraviš. Nemoj nikad zaboraviti da sanjaš !"!"!"
Šta je najteže na svetu ?
Najteže je kad cuvaš nešto a ne vidiš da nigde nema onoga što cuvaš !!!
Šta je najveca prevara ?
Najveca prevara je kad ....dvoje potuno razjedinjenih ljudi sede za istim stolom , ušuškani u istom stanu , isto prezime , jedu zajedno i tako pokazuju pripadnost jedno - drugom !? NAJVECA PREVARA je , kada izmedu dvoje ljudi jedino topao tanjir supe ... bude jedina toplota koja postoji !!!!
Šta najviše boli ?
USAMLJENOST !!! Kad neko odluci da živi sam, da sedi samo prema samom sebi.U tu samocu može smestiti bilo šta i iz sebe može izvuci ono najbolje. Ali ako živiš pored nekoga a osecaš se usamljeno, to je samoca... koja blokira citav život !!! Sve što radiš .... protkano je tom strašnom notom usamljenosti i grcevitom borbom da se iz toga išcupaš. Usamljenost pored nekoga ....najgora je samoca...koja može da se coveku desi .....
Plašiš me, ne pominješ ljubav ?!
Postoji li ljubav ?
Postoji, naravno, zato ti ovo i pricam. Da bi pronašla pravu ljubav ... moraš napustiti svaku ljubav - iluziju jer .... ona ce te samo ciniti nesrecnom. Ljubav postoji ali ja o tome imam tako malo da ti kažem.
Pronadji je. Ne mogu tome da te naucim. Nemoj me to pitati. Ja sam ti majka i sigurno cu uvek misliti da te neko, ko je sa tobom, ne voli jer te ne voli onako ... kako ja mislim da te treba voleti i onoliko ... koliko ja mislim da te treba voleti.... !!!
Zašto me niko ne može voleti kao ti ?
Ni to ne umem da ti objasnim. Jednog dana ceš razumeti. Kad budeš imala dete , videceš da je to jedina bezuslovna ljubav na svetu !!!...ljubav sama po sebi .... koja ne traži, ne pita, ne nalazi opravdanja, ne moli i ne uslovljava. To je najvrca i najjednostavnija ljubav na svetu !!!
Stvarno me plašiš !?!
Ne treba da se plašiš. Samo se cuvaj pogreršnih ljudi , pogrešnih ljubavi i nemoj da ti citav
život izgleda pogrešno .... a i ti sama sebi ... kad se pogledaš u ogledalo !
Cega se najviše treba cuvati ?
L J U D I !!!!!!!!!!
BICE PUNO ONIH , KOJI CE TE OPIPAVATI ...DOK NE VIDE GDE SI NAJOSETLJIVIJA A ONDA ... NAPRAVITI JEDAN , HIRUŠKI OŠTAR REZ ......I MIRNO GLEDATI KAKO KRVARIŠ !...POJEDINI LJUDI VIŠE VOLE DA RANJAVAJU DRUGE ....NEGO DA LECE SVOJE RANE !!,,...MOGU DA ŽIVE SAMO AKO VIDE .... DA DRUGI PATE...VIŠE NEGO ONI ?!
>> TOGA SE , DETE MOJE.... NAJVIŠE CUVAJ >>
Bila u jednom gradu jedna ulica u kojoj su se nalazili samo ducani. Vlasnici ducana su ziveli I radili u korektnim I fer uslovima. Svakog dana su u isto vreme svi zajedno otvarali I zatvarali svoje ducane a zatim odlazili svojim kucama.
Jedan od vlasnika je svake veceri, dok je zatvarao ducan, govorio:
- Zagubih jos jedan dan.
Kako se ponavljalo iz veceri u vece, njegove kolege su zakljucile da mu trgovina slabo ide, I sa namerom da pomognu svom kolegi, dogovore se da sutradan svi salju musterije u njegov ducan, ne bi li I njemu malo krenulo.
Tako je I bilo. Sutradan, kako bi ko naisao da kupi nesto, svi vlasnici su ga slali u taj ducan.
Kad je doslo vreme da se ducani zatvaraju, taj isti vlasnik je ponovo zatvarajuci vrata svog ducana izgovorio:
- Zagubih jos jedan dan.
- Pa, sad si preterao, povikase u isti glas ostali vlasnici, - celog dana smo sve musterije slali da pazare samo kod tebe, a tebi opet malo iako si zaradio koliko svi mi zaradimo drugim danom!
- E, prijatelji moji odgovori im stari prodavac, Imam ja novaca da kupim I vas I vase ducane, nije stvar u parama. Para je bilo I bice ih, ali ovaj, ovakav danasnji dan koji se zavrsio, NIKAD VISE NECE DA SE PONOVI NITI VRATI.
Zaista, covjeku sve je dato, al samo na trenutak.
I srce i snaga i slabosti, saznaces na kraju,
kad uzmu tvoju muku, i drugom daju
i uzmu tvoju dusu da je propitaju.
A srce,… srce je kao vojnik, al bez puske i bez bluze.
Za drugi cin je dusa na ovaj svijet donesena,
da ustane na sabah i moli svakog trena.
A snaga… pa dobro, gdje su svi ti vladari silni
sto po svijetu vladali su i vladase ljudskim rodom
a ipak nestali su.
Zlo ne moze imati konacnu rijec.
S tim se jos vise cudim oholom covjeku,
jucer bii kaplja sjemena a sutra ce biti lesina.
Cudim se onome koji porice drugi zivot iako vidi i zivi ovaj prvi,
i cudim se kad se insan satra gradeci kuce prolaznosti
a zanemaruje kucu vjecnosti.
Zaista, Mustafa Širbić
Puno se priča o navodnim poteškoćama oko definisanja “ljubavi”. Budući da je sam izvor tog osjećaja tajanstven (Zašto volim ovu osobu, a ne neku drugu?), pretpostavlja se da se riječima ne može obuhvatiti ljubav prema drugom čovjeku. Kako vam se sviđa ova definicija?!
Nekoga volimo kad su nam njegove ili njezine potrebe i želje podjednako važne kao i naše sopstvene. U najboljem slučaju, briga za dobrobit druge osobe veća je od brige o sebi ili se izjednačava s njom. Pitanje koje postavljam ljudima kako bih im pomogao odrediti vole li uistinu drugu osobu glasi:
“Da li biste se bacili pred tu osobu da je zaštitite od metka?” Onim što radimo, a ne riječima, iznova definišemo ono što jesmo te do koga i do čega nam je stalo. Ljude stalno upozoravam na to. Mi smo verbalna vrsta i jako smo naklonjeni riječima kad nešto treba objasniti - i nekoga prevariti. Najgore je prevariti sebe. Ono u šta odlučujemo vjerovati blisko je povezano s dubokim potrebama - npr. sa snom o savršenoj ljubavi kojeg nosimo u sebi, s bezuslovnim prihvatanjem kakvo samo majka može pružiti. Zbog takvih želja sami sebe varamo na najgori način, podložni smo razočarenjima i prepuštamo se nadi da smo, naposljetku, pronašli osobu koja će nas zauvijek voljeti takvima kakvi jesmo.
Ako neko, dakle, to tvrdi, govoreći riječi koje odavno želimo čuti, nije čudno što zanemarujemo ponašanje koje nije usklađeno s tim riječima. Kad mi ženska osoba kaže: “Neobziran je prema meni, ali znam da me voli”, najčešće pitam je li moguće namjerno povrijediti osobu koju volimo. Bismo li i prema sebi tako postupali? Možemo li voljeti kamion koji nas je pregazio?
Istinska ljubav od nas zahtijeva i hrabrost otvaranja drugoj osobi. Rizik je lako uočiti. Koga od nas nije povrijedila osoba kojoj smo, pogrešno prosuđujući, poklonili povjerenje? Takve su traume temelj cinizma u ljubavi koji prožima naše odnose i navodi nas da se upuštamo u takmičarske igrice, što onemogućuje povjerenje prema drugoj osobi.
Ljudi nerijetko idu iz krajnosti u krajnost, od osamljenosti do samozavaravanja. Najbolja prilika za sreću krije se negdje u sredini. Na kraju primiti mozemo samo ono sta smo spremni dati. Zato je istinita izreka da svako dobije bračnog partnera kakvog i zaslužuje, a najveći dio nezadovoljstva koje osjećamo zbog drugih odražavaju naša vlastita ograničenja.
Ljudi često od mene traže lijek. Umorni su od tuge, umora i gubitka zanimanja za ono što ih je nekad radovalo. Ne mogu spavati ili spavaju neprestano; apetit im je pretjeran ili ga uopšte nemaju. Razdražljivi su i pamćenje im je slabo. Nerijetko požele da su mrtvi. Teško se mogu prisjetiti kako izgleda sreća.
Slušam šta mi pričaju. Svaka je priča, svakako drugačija, no neke se teme ponavljaju: i drugi članovi njihovih porodica podjednako su obeshrabreni. Trenutni su im odnosi ili prepuni sukoba ili »zaleđeni«, gotovo bez strasti i intimnosti. Dani su im se pretvorili u rutinu: nezadovoljavajući posao, malobrojni prijatelji, dosada. Imaju osjećaj da su odsječeni od zadovoljstava u kojima uživaju drugi ljudi.
Evo što im kažem: Dobra je vijest da uspješno možemo liječiti simptome depresije; loša je vijest da od lijekova nećete postati srećni.
Rijetko je kad dovoljan sam lijek. Ljudi trebaju pogledati svoj način života i nešto promijeniti. Uvijek govorimo o onome što želimo i što namjeravamo. To su snovi i želje, slabo nam mogu pomoći u promjeni raspoloženja. Mi nismo ono što mislimo, što kažemo ili kako se osjećamo. Mi smo ono što radimo. Prosuđujemo li druge, moramo obratiti pažnju na njihovo ponašanje, a ne na ono što obećavaju. Tim jednostavnim pravilom možemo spriječiti veliki dio patnje i nesporazuma koji se javljaju u međuljudskim odnosima.
»Na kraju krajeva, više se priča nego govori«. Guše nas riječi, a mnoge su od njih laži upućene sebi ili drugima. Koliko puta imamo osjećaj da smo izdani, koliko se puta iznenadimo otkrivši nesklad između tuđih riječi i djela pa tek onda počnemo više paziti na djela, a manje poklanjamo pažnje riječima? Najveći dio tuge u životu posljedica je zanemarivanja stvarne činjenice: ponašanje u prošlosti najpouzdaniji je pokazatelj ponašanja u budućnosti.
Učini svoje misli pozitivnim jer tvoje misli postaju tvoje riječi.
Učini svoje riječi pozitivnim, jer tvoje riječi postaju tvoje akcije.
Učini svoje akcije pozitivnim, jer tvoje akcije postaju tvoje navike.
Učini svoj životni stil pozitivnim, jer tvoje životni stil postaje tvoja sudbina.
Nemoj se ljutiti što ružin grm nosi trnje, nego se raduj što trnov grm nosi ruže. Arapska Onaj ko prisluškuje tuđe razgovore ne Mane bogataša rijetko ko zapaža, vrline siromaha rijetko ko vidi. Poljska Dok god je čovjeku glava na ramenima, ništa nije izgubljeno. Vijetnamska Ako nema ogledala, svijet može poslužiti umjesto njega. Gruzijska Sreća leži na vrhu tvog jezika: na njemu su i prijatelji i neprijatelji, i život i smrt. Indijska Da biste veoma uspjeli, potrebni su vam neprijatelji. Grčka Što se prećuti može da se kaže, što se kaže ne može da se prećuti. Danska Vaspitaj dijete prvih sedam godina, a kasnije radi s njim šta hoćeš. Engleska Što silazi s jezika, treba da bude čistije od zuba. Etiopijska Dalje dopiru uzdasi nego krikovi. Irska Gdje se razum ne čuje, budala je onaj ko ne ćuti. Portugalska Brahman za prijatelja i govedinu jede. Avganistanska Tihe vode su duboke. Austrijska Ako hoćeš nekoga da upoznaš, pitaj ga šta misli o sebi. Latinska Kad bi batine mogle nekoga naučiti pameti p o s l o v i c e iz cijelog svijeta
čuje o sebi nikad ništa dobro. Američka
najpametniji bi bili volovi. Madagaskarska 
Moja me dusa poucavala te me naucila da nisam bolji od skitnica, niti visi od titana. Prije nego sto me dusa tome naucila, ljude sam dijelio na dvije grupe: na slabe dostojne saosjecanja ili prezira, i na mocnike dostojne da ih slijedim ili da se protiv njih pobunim. Sada znam da sam kao jedinka sazdan od onoga od cega su svi ljudi sazdani: moja spoljasnjost je kao i njihova, moja nutrina je kao i njihova, moji ciljevi su i njihovi ciljevi, moj put je njihov put. Ako oni grijese, i ja grijesim; ako dobro cine, ponosim se njihovim djelom; kada ustaju, s njima ustajem; kada sjednu, s njima sjedim.
(Halil Dzubran)
Ja čitam više, a čistim manje. Ja sjedim na terasi i uživam u pejzažu, i ne smeta mi korov u vrtu. Ja provodim više vremena sa porodicom, a manje na poslu.
Shvatio sam da je život u suštini jedna cjelina ispunjena užicima, a ne kurs o preživljavanju.
Ja ne čuvam ništa više. Ja upotrebljavam moje kristalne čaše svaki dan. Ja obučem moj novi sako, kad idem u supermerket, ako mi je želja. Ja ne čuvam moj najbolji parfem za specijalne izlaske, ja ga upotrebljavam uvijek kad poželim.
Fraze…"jednog dana" i "jednog od ovih dana" skoro su nestale iz mog rječnika. Ako je nešto vrijedno vidjeti, slušati ili raditi, onda ja želim da vidim, slušam ili radim to SADA.
Ja nisam siguran u to šta bi žena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je neće biti ovdje sutra, u šta mi sve vjerujemo. Ja mislim da bi ona bila više u kontaktu sa svojom familijom, svojim najbližim prijateljima. Ona bi možda nazvala svoje stare prijatelje i molila za oproštaj za neke nesporazume, i pomirila se s njima. Vjerujem da bi ona išla da jede u kineskom restoranu, to je njena omiljena hrana.
Smeta mi da sam prestao sretati moje dobre prijatelje koje sam ja "jednog dana" htio da kontaktiram. Smeta mi da ne pišem pisma, koje sam mislio pisati "jednog od ovih dana". Smeta mi i žalosti me da nisam rekao mojim roditeljima, mojoj braći i deci, češće, koliko ih volim.
Sada pokušavam da ne zakasnim, ne držim po strani, ili čuvam nešto, što može da obogati naš život, smijehom ili radošću.
I svaki dan kažem samom sebi da je danas jedan specijalan dan… Svaki dan, svaki sat, svaki minut je specijalan.
Nedostajao mu je jedan komadić, i to ga je činilo nesrećnim. I tako, krenu on u potragu za komadićem koji mu je nedostajao. I dok se kotrljao putem, pjevušio je pjesmicu:
"Tragam za komadićem koji mi nedostaje, Da, tragam za dijelom koji mi nedostaje. Oho-ho, aha-ha, kotrljam se svijetom bijelim U potrazi za komadićem koji mi nedostaje!"
Ponekad mu je bilo pretoplo na suncu… A onda, opet, pljusnula bi svježa kišica. Ponekad bi baš bilo hladno kada bi snijeg sve zasuo, ali bi se sunce opet javilo i ponovo ga zagrijalo. Bez nedostajućeg komadića nije se moglo brzo kotrljati, te bi povremeno zastalo, da poneku riječ prozbori sa crvićem…
Ponekad bi, opet, zastalo da pomiriše cvjetak…
Desilo bi se, s vremena na vrijeme, i da pretekne poneku bubicu a ponekad bi, bogme, i neka bubica njega pretekla! Ali, ponajljepše bi bilo kada bi na njega sletio leptirić! Zabrodio je, čak, i preko okeana…
"Za komadićem tragam što mi fali, Preko brda, dolina i mora plava, Nek’ korak mi bude prav i bistra glava, Jer tragam za komadićem koji mi fali!"
Pa kroz močvare i divlje šume, uz planine i niz planine. A onda jednog dana, gle!
"Nađoh svoj nedostajući komadić", oglasi se ono. "nađoh, napokon, komadić koji mi fali Poslije koraka čvrstog i glave bistre Nađoh svoj…"
"Čekni, malo", prekide ga komadić.
"Uprkos tvom koraku pravom i bistroj glavi… Ja nisam, znaš, tvoj nedostajući komadić. Ja nisam ničiji nedostajući komadić. Ja sam ti, brale, svoj sopstveni komadić! I čak i da jesam nečiji nedostajući komadić tvoj sigurno nisam!"
"Oh", dođe žalostiv odgovor, "oprosti mi što sam ti bio na smetnji".
I nastavi da se kotrlja dalje. Naiđe, potom, na još jedan komadić ali je ovaj, očito, bio premalen. Sljedeći je, opet, bio prevelik. Onaj na kojeg naiđe potom imao je odveć oštar vrh, a naredni, opet, bio je ćoškast! Potom mu se učinilo da je naišao na savršen komadić ali se ni on nije potpuno uklapao te ga, na daljem putu, neprimjetno izgubi. Zatim naide na komadić koji se savršeno uklapao… Ali, pošto je bio pretvrd, na kraju se sav izlomio na sitnu parčad. I tako nastavi sa kotrljanjem. Doživljavajući svakovrsne pustolovine zapadajući u svakojake jame i lupajući glavom o tvrde, kamene zidove. I napokon, susrete se sa komadićem koji je, kako se činilo, bio po pravoj mjeri.
"Zdravo!" oslovi ga ono.
"Zdravo!" odvrati komadić.
"Da li si ti, možda, komadić koji nekome nedostaje?"
"Ne, nisam, bar koliko mi je znano".
"Pa, možda onda želiš da budeš svoj sopstveni komadić?"
"Mogu biti nečiji komadić, a opet ostati svoj".
"Možda, ipak, ne bih želio da budeš moj komadić?"
"Možda i bih".
"Možda, ipak, ne odgovaramo jedno drugom…"
"Pa…"
"Mmmmmmmm?"
"Mmmmmmmm!"
Uklapa se! Savršeno se uklapa! Najzad! Najzad!
I nastavi da se kotrlja dalje, ali sada, posve zaokruženo, kotrljalo se brzo i sve brže. Da, kotrljalo se brže nego ikad ranije! Toliko brzo da, čak, ne stiže da porazgovara sa crvom. Ne zastade ni cvetak da pomiriše. Kotrljalo se tako brzo da ni leptir ne ugrabi priliku da ne njega sleti! I sada je, najzad, moglo da zapeva svoju pjesmicu, da, napokon ju je moglo zapjevati:
"Ah, pronašao sam komadić koji mi je nedostajao!"
I ono stade pjevati…
"Tra-la-lagam za klomadićem koji mi fa-ali, Glave bistre i koraka pravog Da, tra-la-lagam za komadićem koji mi fa-ali… Uf, uf!"
Oh, jadan ja, sada kada sam najzad potpuno zaokružen ne mogu više da pjevam!
"Aha", dosjeti se on napokon,
"Znači, U TOME je stvar!"
I trenutak potom prestade da se kotrlja. i nježno položi pristajuci komadić na tle i lagano se otkotrlja dalje. I dok se kotrljalo dalje, ono tiho zapjevuši:
"Ah, tragam za komadićem koji mi nedostaje, Da, tragam za komadićem koji mi nedostaje. Oho-ho, aha-ha, kotrljam se svijetom bijelim U potrazi za komadićem koji mi nedostaje!"
Pet pravila za oslobadjanje vaseg kreativnog mehanizma:
1. Brinite se prije nego što stavite svoj ulog, a ne pošto točak počne da se okreće
Uznemirenost ima smisla pri planiranju i odlučivanju o smjeru akcije, ali kada donesete odluku koju treba sprovesti u djelo, odbacite apsolutno svaku odgovornost i brigu oko ishoda. Jednom rječju, osobodite svoju intelektualnu i razumsku mašineriju.
2. Stvorite naviku svjesnog odgovora na sadašnji trenutak
Svjesno stvorite naviku da se ne uznemiravate razmišljanjem o sutrašnjici, posvećujući svu svoju pažnju sadašnjem trenutku. Vaš kreativni mehanizam ne može funkcionisati niti raditi sutra. Može raditi samo u sadašnjosti - sada. Napravite dugoročne planove za sutra. Ali ne pokušavajte da živite u budućnosti, niti u prošlosti. Kreativno življenje znači spontano odgovaranje i reagovanje na okolinu. Vaš kreativni mehanizam može prikladno i uspješno odgovoriti na sadašnje okruženje – samo ako ste svoju pažnju u potpunosti usmjerili na sadašnji trenutak – i dali mu informacije koje se odnose na ono što se dešava sada. Planirajte sve što želite u budućnosti. Pripremite se za nju. Ali ne brinite o tome kako ćete reagovati sutra, pa čak ni pet minuta odsada. Vaš kreativni mehanizam će prikladno reagovati sada ukoliko obratite pažnju na ono što se dešava sada. On ne može uspješno reagovati na ono što se može dogoditi – već na ono što se događa.
3. Pokušajte da radite samo jednu stvar u jednom trenutku
Drugi uzrok zbrke i prateće nervoze, žurbe i uznemirenosti jeste besmislena navika pokušavanja da se obavi nekoliko stvari u isto vrijeme. Možemo «raditi» samo jednu stvar u jednom trenutku. Ako ovo razumijemo i potpuno se ubijedimo u ovu jednostavnu i očiglednu istinu, to će nam omogućiti da prestanemo mentalno da «radimo» ono što je sljedeće na redu i da svu svoju svjestnost, svu svoju spremnost da pravilno odgovorimo, usredsredimo na ovu jednu stvar koju radimo sada. Kada pri radu zauzmemo ovakav stav, opušteni smo, oslobođeni užurbanosti i uznemirenosti i u stanju smo da se usredsredimo i razmišljamo najbolje što umijemo.
Nevolju ne prouzrokuje posao, već način kojeg se uporno držimo razmišljajući o njemu.
4. Prespavajte!
Ako ste se cijeloga dana rvali sa problemom bez nekog vidljivog napretka, pokušajte da ga izbacite iz glave i odložite donošenje odluke dok ne budete u prilici da je «prespavate». Zapamtite da vaš kreativni mehanizam najbolje radi kada se vaše svjesno «ja» previše ne upliće. U snu, kreativni mehanizam ima savršenu priliku da, ukoliko ste mu ptrethodno pustili točkove u pogon, radi nezavisno od svjesnog uplitanja.
5. Opuštajte se dok radite
Svjesno obratite pažnju na različite dijelove tijela i malo ih opustite. Otrkićete da se uvijek možete svjesno opustiti do izvjesne mjere. Možete prestati da se mrštite i opustiti čelo. Možete malo opustiti napetost u vilici. Možete opustiti šake, ruke, ramena, noge. Radite ovo pet minuta, a zatim prestanite da obraćate bilo kakvu pažnju na mišiće.
Svakodnevno fizičko opuštanje praćeno je i «mentalnim opuštanjem» i «opuštenim stavom» koji nam pomažu da bolje svjesno kontrolišemo svoj automatski mehanizam. Fizičko opuštanje, uz to, samo po sebi ima moćan uticaj na oslobađanje od negativnog uticaja naših negativnih stavova i reakcija. Nastavite da se svakodnevno opuštate i postajaćete sve uspješniji u tome.
Maksvel Molc
Prije nego što kažeš – saslušaj.
Prije nego što napišeš – razmisli.
Prije nego što potrošiš – zaradi.
Prije nego što uložiš – istraži.
Prije nego što kritikuješ – sačekaj.
Prije nego što se pomoliš – oprosti.
Prije nego što odustaneš – pokušaj.
Prije nego što se penzionišeš – uštedi.
Prije nego što umreš – dijeli drugima.
Vilijam Artur Vord
Jedan je stari učitelj imao pedesetak učenika. Svi su se odlikovali marljivošću i veselili se svojim uspjesima. Ljudi su, međutim, govorili, da pohvala poštovanoga učitelja nije bila jedina nagrada za kojom su žudjeli jer starac je imao kćer, tako lijepu, da bi čak i Suncu mogla reći:
"Ne izlazi, ja ću izaći."
Jednom je učitelj okupio učenike i rekao:
"Djeco moja! Čak i slijepac vidi kamo su usmjereni vaši pogledi, a i gluv bi čovjek čuo vaše uzdahe". Zato vam kažem: "Ruku svoje kćeri dajem onome kome će ona sama dati svoje srce. Evo šta vam savjetujem: uzmite kod kuće, potajno od roditelja, neki vrijedan nakit, i donesite ga na dar mojoj kćeri. Ona će tada izabrati svoga suđenika."
Idućeg dana učenici su pred djevojčine noge složili cijelu gomilu ogrlica, prstenja i narukvica. Samo jedan mladić, najdraži učenik staroga učitelja, nije ništa donio.
"Učitelju", rekao je, "juče si mi dao savjet, koji se ne slaže s onim čemu si nas inače učio. Dugo sam u tvojim riječima tražio bilo kakav skriveni smisao, ali sam našao samo besmislicu. Ako ja sada pokradem vlastitu kuću, neću moći svoju djecu odgajati u poštenju i odanosti prema roditeljima."
Te su riječi djevojci bile draže od svih darova. Ona reče da je našla sebi vjerenika. Stari učitelj tada blagoslovi njezin izbor.
On je učenike savjetovao da pokradu roditelje, kako bi provjerio jesu li uistinu usvojili njegov nauk.
Nekada davno živio jedan kralj koji je imao jedan ogroman dvorac. Ali taj dvorac bio je dosta čudan. Čitav dvorac bio je iznutra prekriven ogledalima – zidovi, podovi, plafoni, apsolutno sve. Milioni ogledala.
Jednoga dana kada nikoga nije bilo u dvorcu odnekud dotrča neki pas i uđe u dvorac. Iznenađen nepoznatim mjestom, počeo je da se osvrće oko sebe. I na njegov užas shvati da je sa svih strana okružen mnoštvom pasa. Bili su svuda i bilo ih je bezbroj. Sa namjerom da se zaštiti od njih, pas im pokaza zube, no u istom trenutku i ostali psi pokazaše zube. On poče da reži da bi ih zaplašio. Kao odgovor na to svi psi oko njega počeše da reže.
Vidjevši to, pas je već bio sasvim siguran da mu je život u opasnosti i poče da laje. No čim je zalajao i ostali psi počeše da laju na njega. I što je on jače lajao to su i oni jače lajali.
Sutradan ujutru dvorjani su našli nesretnog psa kako leži mrtav. A bio je tamo sam samcijat. Osim njega u dvorcu nije bilo nikoga. Tamo su bili samo milioni ogledala. Niko se nije borio sa njim, zato što nikoga nije ni bilo.
Ali on je vidio sebe u ogledalima i to ga je preplašilo do smrti. I kada je počeo da se bori, odrazi u ogledalima su takođe počeli da se bore. Uginuo je u borbi sa milionima sopstvenih odraza koji su ga opkoljavali sa svih strana.
Mi ćemo tek onda biti bližnji drugima, ako smo spremni "preći na drugu stranu ceste", u susret drugome. Postoje brojne ceste razdvajanja između lijeve i desne strane ceste, između crnih i bijelih ljudi, između mladih, starih, bolesnih i zdravih, između unaprijed osuđenih i nezaštićenih, između Židova i pogana, muslimana i kršćana, protestanata i katolika, između ujedinjenih i autokefalnih pravoslavnih crkava i tako dalje.
Postoje mnoge ceste i crte razdvajanja koje se moraju prijeći. Svi smo mi previše zaposleni oko samih sebe, svojm stranom, te ne vidimo što se zbiva na drugoj strani ceste. Mi imamo svoje vlastite ljude kojima idemo, imamo svoje vlastite poslove o kojima brinemo. Ali kad bismo jednom prešli na drugu stranu ceste i vidjeli što se tamo dagađa, mogli bismo postati bližnji jedni drugima.
Henri J. M. Nouwen
