Ukori svoju dusu sedam puta

Ljudi često od mene traže lijek. Umorni su od tuge, umora i gubitka zanimanja za ono što ih je nekad radovalo. Ne mogu spavati ili spavaju neprestano; apetit im je pretjeran ili ga uopšte nemaju. Razdražljivi su i pamćenje im je slabo. Nerijetko požele da su mrtvi. Teško se mogu prisjetiti kako izgleda sreća.

Slušam šta mi pričaju. Svaka je priča, svakako drugačija, no neke se teme ponavljaju: i drugi članovi njihovih porodica podjednako su obeshrabreni. Trenutni su im odnosi ili prepuni sukoba ili »zaleđeni«, gotovo bez strasti i intimnosti. Dani su im se pretvorili u rutinu: nezadovoljavajući posao, malobrojni prijatelji, dosada. Imaju osjećaj da su odsječeni od zadovoljstava u kojima uživaju drugi ljudi.

Evo što im kažem: Dobra je vijest da uspješno možemo liječiti simptome depresije; loša je vijest da od lijekova nećete postati srećni.

Rijetko je kad dovoljan sam lijek. Ljudi trebaju pogledati svoj način života i nešto promijeniti. Uvijek govorimo o onome što želimo i što namjeravamo. To su snovi i želje, slabo nam mogu pomoći u promjeni raspoloženja. Mi nismo ono što mislimo, što kažemo ili kako se osjećamo. Mi smo ono što radimo. Prosuđujemo li druge, moramo obratiti pažnju na njihovo ponašanje, a ne na ono što obećavaju. Tim jednostavnim pravilom možemo spriječiti veliki dio patnje i nesporazuma koji se javljaju u međuljudskim odnosima.

»Na kraju krajeva, više se priča nego govori«. Guše nas riječi, a mnoge su od njih laži upućene sebi ili drugima. Koliko puta imamo osjećaj da smo izdani, koliko se puta iznenadimo otkrivši nesklad između tuđih riječi i djela pa tek onda počnemo više paziti na djela, a manje poklanjamo pažnje riječima? Najveći dio tuge u životu posljedica je zanemarivanja stvarne činjenice: ponašanje u prošlosti najpouzdaniji je pokazatelj ponašanja u budućnosti.